1000 čudesnih stvari

Bore od smijeha
Provela sam jučer divno poslijepodne s prijateljicom. I pričamo kako eto, kao žene u tridesetima, počinjemo zbrajati bore.
One oko očiju - od smijeha.
I one na čelu koje - do vraga! - isto nastaju kad se smiješ.
I one oko usana - one duboke - od smijeha.
I kaže ona: "Moraš vježbati iznenađen izgled. Stalno si blago iznenađena, ali dobrohotno. Tako da ti je koža na licu napeta i poravnava bore."
Naravno da nam nije uspjelo, iako smo pokušavale večer provesti iznenađeno, ali dobrohotno.
Urlale smo od smijeha i zaradile, mislim, jedno 17 novih bora na svojim tridesetineštogodišnjim licima.
Koga briga.

Pisma, pomaknuta
Provela sam danas pola dana dopisujući se sa cijenjenim gospodinom Andreom A. Feldmanom koji me obavijestio da je moja e-mail osvojila 15.000 dolara. U nagradna igra i izvlačenje. Pa smo se dopisivali, Andrea, Google Translate i ja.
Neki dan sam se dopisivala sa Sophie nešto koja me pokušala zainteresirati za pilule od kojih će mi pimpek biti veći. Silno me zanimalo kako će se to dogoditi, s obzirom da rečeni organ - osim metaforički - nemam. Nisam dobila odgovor, šteta.

Ja stvarno volim takve zvizdarije.
Kao moj susjed, recimo, koji se dopisuje tako da mi ostavi pismo zalijepljeno izolir trakom na vratima.
"Susjeda, nemojte ostavljati bicikl pred vratima." (Ostavljala sam ga pred svojim ulaznim vratima, kat iznad njega. A zgrada je mala. No, on je predstavnik stanara.) Prvo sam mislila poludjeti i reći mu sve što mislim o njegovoj analnoj osobnosti, a onda sam mu napisala pismo i zalijepila mu ga na vrata.
"Zašto?"
Bez odgovora. Tjedan dana kasnije, novo pismo - izolir traka, vrata mog stana.
"Ostavljajte ga u podrumu."
O, zabava. Opet ja, selotejp, njegova vrata. "Nemam ključ."
Drugo jutro - u 5 ujutro - izlazim na trčanje, a na vratima zalijepljen ključ. "Evo."
Idila tu ne staje. Držala sam bicikl ravno 10 dana u podrumu kad dolazim kući, a novo je pismo zalijepljeno izolir trakom na vratima.
"Susjeda, bojao sam se da vam ne srušim bicikl pa sam postavio kuku na koju ga možete vezati i kupio vam lokot. Prilažem ključeve."
Umalo sam se zagutila od smijeha.
"Hvala. Potpis: susjeda."

Svojedobno sam pisala jako nadahnuta pisma gospodinu Mudriniću, usred raskida jednog od svojih ugovora s T-comom.
Počinjalo je s: "Jeste li vi jebeno normalni?"

Najponosnija sam na seriju pisama gospodinu Franji Lukoviću u Zagrebačku banku. Negdje ih još imam, ali sukus bi bio sljedeći:
Poštovani gospodine Lukoviću. Htjela bih vas, kao suvlasnika svojeg stana, obavijestiti da je istome hitno potrebno preuređenje, krečenje, a i lakiranje parketa. Bila bih to spremna sama isfinancirati, no kako ste vi, kao suvlasnik i kreditor našli za shodno da mi u 20 mjeseci četiri puta jednostrano povećate kamatu te za 70 posto uvećate ratu, molim vas da shvatite svoje suvlasničke obaveze ozbiljno te sudjelujete u financiranju radova kojima će naš zajednički stan izgledati nešto ljepše nego dosad.
Nije odgovorio.

Kad bendovi koje voliš dođu dovoljno blizu
Glupo, nasumično surfanje jutros otkrilo mi je da bend koji stvarno jako volim dolazi dovoljno blizu da ga čujem.
Ne znam zašto, ali više me razvesele ti koncerti na koje moram putovati, od onih nekih drugih, koji su blizu i ovdje. Možda zato što moram putovati, moram se potruditi da dođem do njih. Možda zato što je putovanje zabavno. Možda zato što oni koje stvarno, stvarno želim čuti dođu na dohvat ruke.
A možda zato što volim da mi guštevi budu malo, mrvicu, teški. Onako, da se malo, mrvicu, moram potruditi. Mrvicu. Volim da mi je teško, malo, mrvicu.

I odlučila sam u sekundi - idem. Nekako.

Road trips
Za koju minutu spremit ću računalo, sjesti u auto i krenuti na svoj road trip. Ići ću najdužom cestom koju samo okvirno poznajem, najdužim putem koji mogu zamisliti. I gubit ću se, gotovo sam sigurna, jer se uvijek izgubim kad nekamo krenem, krivo ću skretati, popit ću kavu u birtijama pored ceste u kojima će me odmjeravati jer mi se na licu vidi da sam zalutala i u kojima rijetko tko stane, jer što bi itko uopće radio ondje? Ali uživat ću u svakoj minuti jer obožavam upravo tako putovati - s tim nekim odredištem u glavi i znanjem da ću do njega doći.

Oduvijek tako putujem jer je ljepota u putovanju, u mogućnosti da staneš pored ceste kad ti se stoji, u mogućnosti da vidiš stvari koje nikad nisi vidio prije, u mogućnosti da neko vrijeme barem provedeš sam sa svojim mislima, željama, idejama. I suputnicima, nevidljivim ovaj put. S onim suputnicima koje jednako veseli kad se izgube i kojima ne moraš previše objašnjavati da nisi - odabravši najduži mogući put - gubio vrijeme, nego baš suprotno, nalazio ga. I koji znaju da je sreća u tom putovanju, kad ne možeš zapravo reći gdje si bio i što si radio - bio si nigdje i radio si ništa, a svejedno si bio svuda i radio sve i vratio se sretan i nasmijan. I bude mi onda malo žao što nisu tu zapravo, sad, i ne smiju se pored mene na suvozačkom sjedalu, ali to je nostalgija za prošlošću koja se nikad nije dogodila, a to je prilično otrovna stvar pa će danas, eto, biti dovoljno da budu pored mene nevidljivi i svoji i umjesto prekrajanja prošlosti biram pomaknutu sadašnjost u kojoj nečije prisustvo nije potrebno da biste se zajedno smijali svijetu.

Za koju minutu ugasit ću računalo i krenuti, a iskreno mislim da važnije putovanje nisam već dugo poduzela - ako sam ikad. I pisat ću kad se vratim sve o njemu, što je značilo i zašto sam jednostavno morala otići, a sad sjedim na svom balkonu, promrzla i umotana u maglu i odbijam gledati vremensku prognozu, stanje na cestama i sve one servisne informacije koje bi mi olakšale odluku i dale smjer kojim krenuti i tiho si obećajem da je ovo prvo od mnogih koje ću poduzimati sljedećih mjeseci, tjedana i godina, a doći će jednom i dan da se moji danas nevidljivi suputnici utjelove, ali danas ću biti sama i bit će dovoljno.

Oznake: putovanje, cesta, road trip, gubljenje

Poljubac
Razmišljala sam o tome kako je poljubac ne čudesna koliko čudna stvar.
Kome je ikad - i kako zaboga - palo na pamet da uzme te svoje usne koje služe za pričanje, disanje, jelo, piće, za jednostavan boravak na licu uglavnom, i prisloni ih na tuđe usne koje imaju uglavnom istu svrhu. I što se onda dogodilo a da se ne može dogoditi u dodiru, pogledu, zagrljaju, zbog čeg se to ponavljalo i prenosilo pa danas, evo, svi izražavamo nešto tim poljupcima. Žudnju, želju, strast, potrebu, a i ljubav, k vragu, kad stvarno zavolimo.
I onda se ljubimo, a da ni ne razmišljamo o tome, i tražimo taj neki osjećaj koji se dogodi kad se te neke usne sretnu, a meni i dalje nikako nije jasno zašto je to potrebno, nužno, ispunjavajuće... kakvo god.

Pa sam guglala. Prvi zapis poljupca je - a gdje drugdje - nego u Indiji. Babilonci su se isto ljubili i pisali o tome. Stari Grci također. Rimljani su, kaže povijest, razvili posebnu kulturu ljubljenja s posebnim zakonima i propisima koji su regulirali kako se, koga i kada ljubi. I Rimljani su, kaže povijest ljubljenja, proširili te blesave običaje da se ljubimo po cijelom svijetu. Rimljani. Darwin se bavio ljubljenjem jer mu je bilo potpuno neshvatljivo. Ako to rade u cijelom svijetu, neovisno jedni o drugima, napisao je, onda valjda imamo evolucijski nagon ljubiti se. Valjda.

Ne gunđam protiv ljubljenja, samo mi je palo na pamet kako je to bizaran običaj. Imaš te usne koje služe za milijun drugih, pametnijih, stvari i tražiš te neke druge usne koje ćeš ljubiti. I tu priča ne staje: ako se ne ljube na dobar način (stvarno, koji je dobar način?), ako nešto ne čine da te pokrenu, ako ne bride nakon tog poljupca, ako te ne zovu na još... onda to nekako složimo u glavi kao nevažno. Ali ako zovu, ako te povlače, ako ti pričaju o tim nekim usnama, e onda je važno, onda je dobro, onda je stvar od koje se tkaju ideje, maštarije, čuda.

A bizarno je. Toliko toga na usnama?
I bizarno je kako poljupci brzo ispare. Jeste primijetili to? Skoro očekuješ da ćeš ga pronaći drugi dan, sedmi, trideseti... a nema ga. Morao bi tu negdje biti, a nema ga.

Oznake: ljubljenje, poljubac

Hladna kava
Obožavam kavu. Miris, okus, sve. Ali najviše volim kad navečer, na primjer, dođem kući i otkrijem jutarnju, dopola punu šalicu koju sam ostavila negdje. Nije važno što je hladna. Ionako, po navici već, kuham hektolitre kave i uvijek je pijem satima, tako da se već ionako ohladi. Nije važno. Ali eto, razveseli me, kao što me razveseljava naći kutiju cigareta u pogrešnom pretincu torbe (onom koji nikad ne otvaram) ili nekoliko zaboravljenih kuna u džepu hlača ili kaputa. I jednako kao što me razveseli pronaći neku dobru rečenicu koju sam zapisala negdje i zaboravila na nju. Male radosti.

Neobične riječi
Ne čitam portale. Uglavnom preletim po naslovima, tek da budem upućena u zbivanja u ovom ozbiljnom, vanjskom svijetu. Ali čitam razne sajtove, potpuno nasumično. Neki se bave sportom i fitnessom. Neki trčanjem. Neki pisanjem. Neki skupljaju zanimljive misli i ideje - poput sajta na koji sam trenutno luđački navučena, BrainPickings. Visim na Panoramiu i dalje, potpuno sam opsjednuta njime, toliko da si dopuštam dva sata tjedno surfanja po njemu. A ta dva sata prolete.
I imam jedan koji svakodnevno otvorim, i svakih par dana ponovno preletim. Zove se Other Wordly. Piše ga neko mlado stvorenje s faksa koje sakuplja neobične riječi i njihova značenja iz raznih svjetskih jezika. Zašto me toliko povuku te riječi, a samo su riječi?
Ne znam.
Pričaju mi, te riječi.
Stvarno mi pričaju, glasno, uporno. Govore mi o idejama koje su ih stvorile.
Recimo, postoji riječ fernweh koja označava žudnju za nepoznatim i dalekim mjestima.
Postoji i riječ, kawakaari, a znači posljednji odbljesak sunca na površini rijeke, blještavilo rijeke u tami.
Postoji i riječ livsnjutare a znači osobu koja živi duboko, do krajnjih granica.
A postoji i jedna koja me nasmijala glasno kad sam je pročitala - mamihlapinatapai - a znači pogled koji dvoje ljudi razmijeni, dvoje ljudi koje oboje žele da ono drugo počne nešto što oboje želi, a nitko ne želi pokrenuti.
Riječi.
Čudesne, lude, neobične riječi koje me odnesu u nove priče jer mi pričaju, glasno i uporno.

Glazba koja ti nervira roditelje
Priznajem, malo je čudno ovo objaviti, posebno što već 15 godina ne živim s roditeljima, a i sama sam roditelj i ulazim u fazu kad će me sinovljev odabir glazbe početi živcirati.
Ali stvarno je čudesna stvar kad je najvažnija stvar na svijetu ratovati s roditeljima oko glazbe. Već sam zapravo zaboravila koliko je zabavno.
Oko ovog sam albuma ratovala s ocem. Na kraju je čovjek, nakon puna tri sata vožnje uz ovaj album na kazeti (crnoj, točno se sjećam, koju sam to ljeto uvalila ljetnoj ljubavi da se čovjek educira glazbeno inače bi nam ljubav bila osuđena na propast), objavio da kroz prozor leti kazeta ili letim ja. Moram priznat da je strpljiviji od majke koja u autu trpi samo radio i to Narodni.
Znam, bizarna je, ali ovo je moj popis čudesnih stvari, a i dalje volim strpati roditelje u auto i onda im odvrnuti nešto... ocu Mizar uvijek, i onda ga dok vozim, pogledavati krajičkom oka kako se vrpolji. Dobro, nisam sadist, obično umrem od smijeha i pustim mu nešto što može slušati. Mama obično bude podvrgnuta Miles Davisu. Čisto kao protuteža užasu koji ja moram trpjeti kad se s njom vozim i činjenici da me po svijetu sramoti sa narodnjakom kao ringtoneom na mobitelu.

Šetnja po kiši
Nemam kišobran. Niti jedan. Nemam ih niti na ovakve dane, kad kiša pada bez prestanka i smoči te do kože u par minuta. Nemam kišobran, baš kao što nemam niti kape, rukavice, šalove.
Nemam.
Volim šetati po kiši i ne smeta što mi je hladno, a ne podnosim hladnoću, ne smeta što sam promrzla, ne smeta što je ova kiša ledena, za razliku od onih ljetnih koje namjerno pustim da me smoče do kože, da mi zalijepe majicu o tijelo, da mi smoče traperice tako da ih ne mogu skinuti.
Volim šetati po kiši, voziti bicikl po kiši, volim slušati kišu kako bubnja po krovu, bubnja bez prestanka, volim sjediti na svojem balkonu i pušiti i slušati taj neprekidni ritam - tapatapatapatapatapatapatapatapa - kiše i zamišljati da sam negdje, netko, nešto.

I danas ću izaći iz toplog i suhog ureda i krenuti pješke prema nekoliko kilometara udaljenom odredištu, i pustit ću da me smoči, namoči, da mi kaput bude mokar, da mi se slijeva niz lice, i smijat ću se kiši i slušati nju kako se smije meni, budali.

Nedjelja
Nedjeljne novine koje čitam u svojem kvartovskom kafiću za koji nitko tko me poznaje ne može vjerovati da bih u njega ušla, kamoli sjedila unutra sat-dva, čitajući i ispijajući svoje kave. Nedjeljni program na radiju. Nedjeljni prolaznici koji kreću prema crkvi na misu, uređeni i dotjerani. Nedjeljna gužva u kvartovskom dućanu. Nedjeljna usporenost. Nedjeljno sunce koje se probije kroz oblake i poškaklja me po licu ujutro. Nedjeljni rituali mojeg sina. Nedjeljna uspavanost. Nedjeljne ture biciklom po mojem brdu, kad se vraćam umorna, blatna, i sretna. Nedjeljni razgovori s prijateljima. Nedjeljna nasmiješenost u zrak, eto tako, jer je nedjelja, jer je mirnije, jer nikamo ne moram, a baš u tom nikamo se kriju sve moje želje i snovi. Nedjeljni planovi. Nedjeljni krimići na televiziji. Nedjeljni smijeh, nedjeljna radost.
I nedjeljne misli koje me vode kamo već misli žele voditi, smiješne i blesave misli, misli koje preslaguju prošlost i sadašnjost, nedjeljna jasnoća.

Knjige
Imam knjižnicu s nekoliko tisuća knjiga. Imam one koje sam pročitala samo jednom, i one kojima se neprekidno vraćam. Imam pjesnike, imam knjige na raznim jezicima - mahom na engleskom - imam klasike, imam ogromnu količinu knjiga koja me svako toliko prisili da pronađem novo mjesto za policu.
Kako čovjek tako opsesivno zavoli čitanje?
Mama mi priča da je kriva baka koja je bila ista takva, i kad su baka i deda umrli, iza njih su ostale četiri (4!) sobe prepune knjiga. A prije toga, često sam bježala upravo k njima, u utočište tog velikog stana visokih stropova s ogromnim policama toliko prepunih knjiga da su morale biti složene u dva reda. Često bih kopala po njima i tražila neki naslov koji ne poznajem, nešto što će me povući, prvu rečenicu - jer knjige koje ću čitati uvijek biram po toj prvoj rečenici - koja će me omamiti.

Oduvijek su tu. Oduvijek vučem sa sobom torbu prepunu knjiga, barem dvije, barem. Ni ne znam koliko ih odjednom čitam - jednom je muž izbrojao 12 ostavljenih na raznim mjestima po stanu. Ne diraj, govorila sam za svaku, čitam.
Oduvijek su tu. Moji pratitelji, najbolji prijatelji, moje utočište kad je vani preteško, prebolno, pre... nešto. Kao sad. Kako se uopće zaljubiš u čitanje - jer moraš se zaljubiti, i to zaljubiti opsesivno, zaljubiti tako da ne možeš zamisliti da ti netko to oduzme, jer knjige će ti lagati, tjerati te u suze, uznemiravati te, mučiti, bit će ti dosadne, naporne, mučne. Vodit će te u svijet u kojem su stvari lakše, teže, drugačije. Moraš se zaljubiti inače ćeš ih ostaviti kad ti drugi ljudi, druge priče, druge - navodno - važnije stvari počnu oduzimati vrijeme. Moraš se zaljubiti jer ćeš inače ostaviti njih i zaboraviti da su ti radile dobro, da su te nasmijavale, rastuživale, tjerale da misliš. Moraš se zaljubiti jer će tvoje vrijeme jednom postati tuđe i morat ćeš krasti minute koje nemaš, sate koje bi trebao spavati, prati prozore, kuhati, odgovarati na beskrajne telefonske pozive, sate u kojima moraš ispuniti neku od svojih uloga. Moraš se zaljubiti jer ćeš ih inače ostaviti i ostavit ćeš s njima ogroman svijet koji je samo, samo tvoj.
Oduvijek su tu, moje knjige, moji suputnici, moji najbolji prijatelji, moji ljubavnici. Tu su otkad znam za sebe, otkako mogu misliti o sebi i oduvijek me potiču na lutanja, na traženja, na isprobavanja tko sam, tko bih mogla biti ovaj put. Dobro, za to je možda kriv Huckleberry Finn kojeg sam otkrila kao dijete s očito prevelikim očima za svijet.
Ponekad je dovoljno samo da ih vidim, i da znam da su tu, i da znam da se tamo negdje, tamo negdje, na stranici 67 ili u petom poglavlju, ili negdje među njihovim koricama, krije neka rečenica, odlomak, ideja, koja me jednom rasplamsala i budem li joj dopustila, učinit će to ponovno.
Moraš se zaljubiti u knjige, dopustiti im da rastu s tobom i ne zamjeriti im kad ih prerasteš niti se ljutiti kad nađeš neku koja je prerasla tebe.

Naći novac u džepu
Nemam novčanik. Odnosno, imam, ali mi ne služi za nošenje novca. Nikad nije. Novac nosim po džepovima hlača.
I stvarno je čudesno, ono za umrijet od smijeha čudesno, smiješno, dobro, urlajuće čudesno, kad kopam po džepu kaputa, jakne, starih traperica, nečeg... i nađem, kao jutros recimo, 20 kuna koje nisam ni znala da imam.

Manje je čudesno kad se navečer spremam leći, a sitniš se iz mojih džepova raspe po parketu. Ali svejedno me veseli i svejedno nosim novac baš u džepovima i onda ponekad, tijekom nekog sastanka recimo, napipam kovanice u džepovima i razvesele me.

Čudesna stvar bez broja: ljubavno pismo gradu
Volim sva tvoja lica. Volim ono koje mi pokazuješ kad ti prilazim sa zapada, blještava neonska lica trgovačkih centara u koje nikad ne ulazim. Volim to lice jer volim tvoje gužve, tvoje nervozne vozače, a i zato što volim, stvarno volim gledati odbljesak neona na asfaltu. Volim iako, kažem ti, nikad ne ulazim.
Volim tvoje mostove, možda i najviše volim tvoje mostove. Volim onaj koji uvijek, godinama već, djeluje kao da će se raspasti upravo pod mojim automobilom, a volim ga zato što je Sava pod njim - i više, njena obala - divlja i zelena i smeđa i neukroćena... ostavljena na miru zapravo. Sava je ondje ostavljena na miru: nema uređenog nasipa sa šetačima, nema narančastih svjetiljki poredanih u beskrajan niz, svjetiljki koje iz daljine izgledaju kao nešto niz plutajućih lampiona. Sava je ondje divlja, obrasla, zelena, prkosna. Volim i onaj kojim svakodnevno prelazim na drugu obalu: onaj preko čije ograde svakog dana zaželim dobro jutro rijeci. Volim i onaj željeznički, zeleni, a posebno volim kad, na trenutak barem, na njemu ugledam vlak kako prolazi. Kamo ide? Hoću li uskoro i ja biti u njemu?
Volim otkrivati tvoja meka mjesta, ona koja još nisu pokorena ulicama, zgradama, parkirališnim mjestima. Ona poput istočnog kolodvora koji stoji ukopan i ukipljen, nepromijenjen u vremenu. Volim tvoje grafite, tvoje poruke po zidovima. Volim i one pokušaje da ih se prebriše - uzaludne pokušaje.
Volim tvoje terase i trgove, volim tvoje osebujne i vidljive glasonoše: onu ženu koja vječno na štakama nabada Ilicom s rečenicom, "daj kunu za sendvič". Onu baku koja na početku Trga prodaje katoličke kalendare, krunice i vezice za cipele. Onog svirača harmonike koji se smjesti ispred kockarnice na Trgu i uporno svira jedan te isti dio pjesme koja govori o jednom drugom gradu, Parizu, ali uvijek zastanem da ga poslušam jer je to nebo o kojem pjeva - iako pariško - zapravo i tvoje. Samo ti nismo još napisali pjesmu.
Volim tvoje nevidljive prolaze. Volim mjesta koja su zaostala između dvije ulice, između dvije uređene zgrade, između nizova reflektirajućeg stakla i čelika. Volim zapuštena naselja i trošne kuće, volim se gubiti po Gornjem gradu, a volim i kako izgledaš s visine pa se ponekad popnem na Sljeme i promatram te odozgo, svjetlucavi i meki jastuk vječno u nekoj izmaglici, i odozgo, moram ti reći, izgledaš kao nešto što sam davno sanjala.
Volim tvoje psovke, volim tvoje pijance koji ponekad doteturaju pred mene u nekom svojem snu. Volim tvoj smijeh i tvoju mladost, posebno volim tvoju mladost koja te osvaja nesvjesno, nerazumno, radosno, ljuto. Mladost koja ostavlja svoje stope istim ulicama na kojima sam ja davno ostavila svoje.
Volim te jer sam te upoznavala i osvajala korak po korak, ulicu po ulicu, ugao po ugao. Upoznavala sam tvoje fasade s razglednica i tvoja prljava dvorišta koja mirišu na mahovinu i vlagu. Volim te jer znam kako izgledaš s one strane koju obično skrivaš, kako izgledaš uz pruge i iza skladišta pored kojih svi prolaze, ne gledajući. Volim te jer smo se osvajali, međusobno, ti i ja, u svim mojim lutanjima, gubljenjima, traženjima. Volim te jer sam na tebi isplakala brojne zbogom i poneko doviđenja, volim te iako me ponekad izluđuješ, ali svejedno volim izgubiti se u tebi, skrenuti krivo jednom, dvaput, sto puta, naći se negdje na nepoznatom, ući u haustor koji nije moj niti je od nekog mog, volim te jer pratiš ritam tog mojeg srca koje ima svoja htijenja, svoje nade i svoje želje.

Volim tvoja ljeta - iako si prevruć i prevlažan i presvijetao. I tvoja proljeća, posebno tvoja proljeća volim, kad svi pohrlimo na tvoje ulice željni sunca, smijeha, ispijanja kava dok ne padne večer i ne počnemo izvlačiti jakne. Volim tvoje jeseni i tvoje magle, tvoje kiše koje, ponekad se čini, ne prestaju padati nikada. I tvoje zime volim jer si nekako blaži na rubovima, kao slika koja se premetala po novčaniku dugo, predugo.

Volim sebe u tebi jer si moje igralište, moj trampolin, moja skakaonica. Volim sebe u tebi najviše kada te napuštam, kada ti mašem kroz prozor vlaka (posebno vlaka), kada te napuštam jureći automobilom, kada uzlijećem. Volim znati da ostaješ ovdje, iako mi ne nedostaješ kada odem.
A opet... kad se vratim, ovdje si, isti si, drugačiji si, star si, nov si, mijenjaš se i nepromijenjen si.

Maglovita jutra
Jedna od lijepih stvari života na kontinentu su magle, ove guste jesenske. Ove magle koje se poput sirupa razvlače po pločniku. Ove magle koje - naizgled samo - iskrive poznati svijet pa sve izgleda nekako blaže, mekše, zaobljenijih rubova. Radim u dijelu grada koji je uvijek - malo barem - pod pokrivačem magle. Radim u dijelu grada pored rijeke i uvijek me ta rijeka podsjeti kako cijeli život imam tu opsesivnu želju posjetiti Louisianu. Magli, vlage i močvara radi.

Opskurne birtije
One s kockastim stoljnjacima. One u kojima ima najviše neobrijanih, umornih muškaraca. One u kojima trešti užasna glazba. Ako je moguće, one s metalnim pepeljarama. One koje su toliko zadimljene da ne vidiš ulaz. One koje se uglavnom izbjegavaju jer su mjesto za polusvijet: za tišinu i pogled uperen u daljinu dok ispijaju svoje lavove i gorke peline i travarice.
Obožavam ih.
Imam jednu na par metara od kuće. Obožavam sjediti unutra, s računalom u krilu, najveća čudakinja među njima.
Inspiriraju.
Nalazim ih nepogrešivom točnošću, kao da mi je negdje u prsima ugrađen GPS lokator opskurnih, mračnih i zadimljenih birtija.

Blowback
Do vrlo nedavno nisam znala što je to. Nisam ni sad posve sigurna, ali pokušat ću objasniti kako su meni rekli. To je trzaj, kad se povučeš nazad na sekundu, samo da bi se glasnije, moćnije, jače vratio. Dobro, sigurno nisam točno objasnila i terminologija je specifična, ali sjelo je na pravo mjesto u pravom trenutku.
Često mi se u životu događalo upravo to: povlačenje nakon kojeg dolazi sudar svjetova. I to povlačenje, napinjanje strijele ako hoćete, izvrsna je stvar. Ponekad u nekom odnosu. Meni, češće, kad me život na trenutak spusti i kaže - sad malo miruj. Uhvati snagu. Vratit ću te nazad prije nego se okreneš. Odletjet ćeš.

Radim na svojem romanu trenutno. Radim svaku slobodnu minutu, kojih nema puno. Počela sam prije par godina i znala točno što znam i sad - da je izvrsno, da je moćno, da je moje. Ali blowback. Povukla sam se sve dok me život nije vratio točno na pravo mjesto i rekao - SAD. I sad napinjem taj luk i znam da ću odletjeti, ali blowbacka se više ne bojim.

Izrezati dane iz kalendara

Imam taj neki čudan odnos s utorcima. Oduvijek su mi bili jinx dan, otkad znam za sebe. Kao prvo, rodila sam se u utorak. Dobro, u prvih 15 minuta utorka, a i to je dvojbeno s obzirom da sam se, kaže moja mama a ona valjda zna, rodila sama. Ali godinama se sve loše što se imalo dogoditi, događalo utorcima. Uvijek - utorci. To je postalo toliko smiješno i blesavo - dođe utorak i sve krene krivo - da sam jednom izrezala skalpelom sve utorke iz kalendara. Prijatelji su imali naputak zvati ih prvim srijedama.
Zaboravila sam na to pomalo. Ne znam zašto sam se danas sjetila - jer je utorak, eto. Neću ih opet izrezivati jer smo se utorci i ja u međuvremenu izmirili do miroljubive koegzistencije, ali mi je svejedno smiješno kad se sjetim. Prva srijeda...

Kad ti konobar donese ono što piješ a da ne pita

Znate to? Kad sjednete u kafić i konobar vam, dok još stavljate mobitele na stol, cigarete, novine i sve ostalo što vam treba za tu kavu, donosi ono što pijete. U mom slučaju espresso i veliku čašu vode. Ponekad dupli espresso, a kad je dan za dupli espresso, samo mu prstima pokažem ono veliko V.
Imam kafić u kojem ponekad pijem kavu prije posla. Ponekad, kad ustanem dovoljno rano. Ponekad, s dovoljnim razmacima da bi me trebali zaboraviti. Ali uvijek me s vrata dočeka osmijeh i moj espresso. Dupli, ponekad.

Kad sam počela pisati ovo, bila sam uvjerena da će me motivirati da svaki dan zabilježim jednu od čudesnih stvari koje vidim. Jer vidim ih, samo ponekad - ima takvih dana - bude teško prebaciti fokus na njih.

Kad sam počela pisati ovo, bilo je to vrijeme straha i izgubljenosti, osjećala sam se poraženo i jadno. Ne, to ni izbliza ne opisuje kakvo je to vrijeme bilo tad, u nekom prošlom životu. Ali pisala sam, prvenstveno sebi, da se podsjetim zašto sam živa, što me čini živom.

Na dane kao što je ovaj, teško je naći nešto čudesno. Na dane kao što je ovaj, kad se neizrečena pitanja gomilaju negdje u prsnom košu i kad se teško usredotočiti na makar jednu dobru stvar, iako znam da će i to proći, već ću sutra vjerojatno ustati i biti sjajno, smijati se jer sam to ja, ja se uvijek dočekam na noge i dovoljna je jedna stvar da ponovno pokrene moj sustav, jedino pozitivno, dobro i čudesno čeg se mogu sjetiti jest kako ponekad prava pjesma sjedne na pravo mjesto u pravom trenutku.

A danas će to morati biti dovoljno.

Prvi snijeg
Jedna od najljepših uspomena koje imam zapravo je posve banalna stvar: imala sam šesnaest, bila je subota, i šetala sam s ocem po starom Trnju, tamo iza Palače pravde. Bio je listopad, jasno se sjećam, i bilo je hladno, tako hladno da sam gurnula ruke duboko u džepove. Tata je rekao da miriše na snijeg, a ja sam promatrala kako sunce zalazi tog poslijepodneva, žarko i krvavo, i promatrala sam te boje i razmišljala o tome kako eto, i usred jeseni, možeš imati jedan takav kolaž svega na nebu. Koji sat kasnije, cijeli se grad zabijelio - pao je prvi snijeg te godine.
Ne znam zašto mi je ta uspomena tako lijepa: sjećam se da je tata bio ozbiljan i zabrinut zbog nečeg, možda i ljut, možda umoran, sjećam se da sam jedva čekala da se vratim kući i počnem se spremati za subotnji izlazak, sjećam se, zapravo, da nam se oboma žurilo. Ali taj trenutak, to sunce koje krvavo pada negdje u daljini, na rubu Zagreba kako mi se čini ponekad, i njegovo ozbiljno lice koje govori da miriše na snijeg i ja prvi put shvaćam, točno razumijem na što misli kad kaže, jer snijeg ima miris... možda najljepša uspomena koju imam u životu.

Zapravo, nije tako. Imam još jednu koja također ima veze sa snijegom. Bila sam nešto starija, dovoljno starija da mislim kako sam jako odrasla, radila sam dok su moji vršnjaci još studirali, i bio je Božić koji smo slavili u jednom od kafića u centru koji smo imali samo za sebe. Cijeli sam taj tjedan, dok smo se pripremali za zabavu jer smo zabave shvaćali kako i treba - jako ozbiljno - govorila da ćemo imati bijeli Božić jer ja želim bijeli Božić, iako da me netko pitao ne bih znala objasniti zašto. Našli smo se na Badnjak, smijali se i pjevali, i negdje malo prije ponoći, netko je od mojih prijatelja ušao, prišao mi i rekao, "Ostvarila ti se želja". Istrčala sam van u tankoj košulji - bijeloj, sjećam se - i vani je padalo i pršilo gusto, gusto, gusto, toliko gusto da je u tren oka pločnik bio bijel, a ja sam skakala po Zrinjevcu i plesala tamo, u toj košulji koja je uskoro postala mokra i smijala se i u tom trenu, svijet je bio savršen, najsavršeniji mogući, najljepši od svih koje mogu zamisliti.

Kiša i sunce
Dok sam bila dijete, djed bi mi za ovakve dane, kad pljušti pa probije sunce, pa sunce sija kroz tu kišu, govorio - kiša pada, sunce, sija, cigani se žene. I dodao bi onda, s osmijehom i mrseći mi rukama kosu, možemo te udati.
Volim ovakve dane. Volim dane koji su ćudljivi i nepredvidljivi i koji se mijenjaju iz minute u minutu. I volim, stvarno volim kad se sunce i kiša raspravljaju i svađaju, kad stvaraju izmaglicu koja s lijepi po asfaltu i kad u toj izmaglici čujem djedov glas "kiša pada, sunce sija... možemo te udati".

A onda dođe i nastavak, koji mi je govorio ponekad, samo ponekad - ili ćemo te udati, ili ćeš završiti kradući konje.

Hodanje tako da ne ugaziš crtu
Besmisleno je. I ne, nemam opsesivno-kompulzivni poremećaj ili neku od tih stvari. Jednostavno me zabavlja, kao što me kao dijete zabavljalo skakati između lokvica nakon kiše, ili skakati s kamena na kamen na obali. Jednostavno je - zabavno.
Posebno je zabavno kad počneš vijugati među ljudima koji te gledaju i nije im sasvim jasno što radiš.
Zabavnije je kad shvatiš da si dugačku, dugačku ulicu (onaj potez iza Importannea recimo) prošao tako, a da niti jedan jedini put nisi nagazio crtu.

Besmisleno je, a kao i sve zabavne stvari u životu - čudesno je zabavno. Čudesno.
Probajte.

Smola na boru
Odrasla sam uz smolu borova. Naime, odrasla sam u jednom malom mjestu uz more, a u dvorištu te kuće bilo je posađeno nekoliko borova. Obožavala sam, kao dijete, proći prstima po toj žutoj smoli, lijepiti je po rukama i onda potrošiti sate da bih je oprala.
I nekako je ta smola uvijek ostala ljetna, morska. Oblik i boja mojeg djetinjeg utočišta.
Danas sam je posve slučajno pronašla u parku ispred kuće jer je moj pas, eto, odlučio skrenuti u jutarnjoj šetnji. Trenutačni povratak u djetinjstvo warp brzinom.

Čovjek-kamera
Ne znam je li ovo čudesna stvar. Ne znam niti ima li još netko tko to radi, ili ćete sada pročitati i pomisliti da sam potpuno poludjela (ako to dosad već niste).
Što je dakle, čovjek-kamera?
Neki put, evo recimo kao ovih dana, kada je proljeće i kada moj grad oživi odjednom i izvuku se ulični svirači na gotovo svaki ugao, i ljudi zauzmu sve terase, i sve je šareno i veselo, i na Cvjetnom one tete izvuku sve cvijeće, i imaš dojam da iza svakog ugla dopire muzika, žamor... Tu je netko tko se igra s električnom gitarom i pojačalom spojenim na akumulator, malo niže kontrabas, klarinet i bendžo, pa krivudam ulicama i nabasam na muški zbor koji pjeva o moru i olujama i valovima pa me guraju ljudi i ziba se masa i ja se zibam s njima i noge same nalaze put kroz labirinte središta grada (nisu labirinti nego samo meni poznati kutovi) i zavijutci) pa nalijećem na djevojku kod koje sam prošle godine kupila pletenu narukvicu (imam fetiš na te pletene i kožne gluposti kao da i dalje imam 17 pa moram svezati nešto oko ruke da se zna da se igram s cool klincima iako ništa nije dalje od istine). Pa hodam dalje, a dalje su štandovi i gužva i guranje i momak koji izrađuje nešto od žice i kupila bih tog čovječuljka s kormilom, kupila bih ga radije nego išta, ali nemam novaca sa sobom pa se zahvaljujem i žurim dalje. Neki put, kad sunce počne zalaziti u svim nijansama plamena, i blještati na staklima i izlozima i prozorima, osjećam se kao da kroz svoj grad jurim s kamerom u očima, i sve je oko mene priča - onaj momak s kontrabasom i šeširom koji maše djevojci u prolazu, on je priča, policajac koji hofira vozačici na križanju (a hofirao je, tako se predivno nasmiješio da ti dođe da se vratiš i poljubiš ga, eto tako) i on je priča, ona djevojka koja je i prošle godine prodavala pletene narukvice, ali prošle godine su joj se oči smijale, a sada djeluje kao da prebolijeva nekog (ili samo ja sada lakše uočavam te koji prebolijevaju) i ona je priča, ona je prava priča.
I tako hodam kroz grad, sjednem na trgu i promatram lica koja prolaze, promatram momka koji sjedi pored mene i gleda u nebo i onda uzdahne teško, baš onako, kao da će mu prsni koš prsnuti od tuge, a pušta taj uzdah jer misli da ga nitko ne gleda, a i ne gleda ga - to sam samo ja. Promatram dečka koji skače oko kazališta ne bi li impresionirao grupu cura na stepeništu pa se - prigodno - i raspadne, bake u razgovoru, starijeg muškarca koji sjedi sa sinom i gleda u pod, a sin je... pa... jedan od onih koji te zauvijek trebaju i sve se to slaže u golemi šareni film u glavi, a kao po naređenju moja glava sama pronalazi i prateći soundtrack. I sad dok ovo pišem i dalje vidim slike i filmove i boje i blještavilo.

To je ta moja kamera koja se ponekad pokrene u glavi. I za mene je jedna od najčudesnijih stvari.

Pizdarije
Znate na što mislim? Recimo, probdjeti noć. Ili na sjesti na prvi vlak koji kreće s kolodvora u trenutku kad na njega stigneš. Ili na otići nekamo na blef, samo s ruksakom.
Ili na prodivljati kroz grad, od početka do kraja, i zakočiti ujutro tek.
Ili se debelo u tridesetima odlučiti na letenje. Ili ronjenje. Ili na otkrivanje slikarskog talenta. Ili na sviranje. Ili na... nešto.

Znate? Stvari koje se ne rade. Koje ljudi preskaču da bi si uštedjeli kasnije nevolje. Male pogrešne odluke. Male nerazumnosti. Ono što smo spontano radili kao djeca i u mladosti, a onda, nakon udaranja glavom u nekoliko zidova, shvatili da nam je možda bolje bez toga. Namjerno izazivanje nevolje. Prkošenje onome kako bi trebalo i što se obično radi. I onome što su nam rekli da se treba izbjegavati. A ponekad i svima "njima" koji nam govore što je pametno, a što nije.

Pizdarije su one stvari koje kasnije usele u rečenice "sjećaš se onda kad..." i "ne mogu vjerovati da smo...". To su pizdarije. Ono čeg se sjećaš kad sve ono razumno klizne na svoje mjesto - ne u drugi, nego u dvjestoti plan.

Jednostavno - kao sacher torta nakon izvrsnog ručka. Može bez toga, stvarno može, ali ovako je puno, puno, puno bolje.

Čudna stvar koja ti presiječe dan
Gledala sam jučer na Radničkoj, taman oko pola 5 kada se svi vraćaju s posla nervozni i umorni, kada je gužva i trubljenje i kada je sve ono što inače izbjegavam, dakle gledala sam jučer žonglera kako se igra pred automobilima zaustavljenim na semaforu. Vrtio je te svoje čunjeve, bacao ih u zrak, poskakivao amo-tamo dok su ovi stajali na semaforu i vjerojatno - kao i ja - gledali u njega. Kad se upalilo zeleno, pojurio je nazad na pješački otok, djevojci koja ga je čekala - s hulahopom.
Ne znam zašto me toliko razveselio.
Možda volim ljude koji nose u sebi tu iskru djetinjeg ludila. Koji će se igrati, riskirati da ispadnu smiješni, da se nešto loše i nepredviđeno desi.
Ili je naprosto smiješan, onako radosno smiješan.

Volim te stvari koje se dogode izvan planirane matrice dana. Stvari poput ciganke koja me uvjeravala da mi treba pogledati u dlan. Ili poput dečka s kojim sam jednom jela kisele krastavce na podu fakulteta. Takve stvari. Mala ludila, male proplamsaje pokazivanja srednjeg prsta predvidljivom toku života.

Ono kad ti nepoznat čovjek pomogne
Jedno divno prijateljstvo nastalo je kad mi je osoba koju tada nisam ni poznavala ni - zapravo - ikad do tad vidjela, dala posao. Bila sam na egzistencijalnom dnu, radila sve i svašta ne bih li preživjela i užasno strahovala od mogućnosti da takav život postane moja sudbina. Zašto je vjerovala u mene? Ne znam. Ali jest i pomogla mi je, a to je nešto što je otvorilo vrata prijateljstvu i povezanosti koji su ostali zauvijek.

Nije se jednom dogodilo da odgovor na molitve (bez vjerskog konteksta:)), bude netko posve nepoznat. Ili netko kog posve površno poznaješ. Dugo bi trajalo nabrajanje ljudi koji su u moj život upali upravo tako, iz neba pa u rebra, slučajno, otvarajući mi vrata, pridržavajući me dok sam nesigurna na nogama, gurajući me kroz život.
Neki put je to bio razgovor kad sam ga trebala. Drugi put preporuka. Treći put povezivanje s nekim tko mi može pomoći. Ali bez greške osjećam i razumijem te blagoslove koje imam u životu i koje dobivam čitav život - i zahvalna sam na svakome od njih. Zahvalna je možda preslaba riječ.

Jer nije stvar samo u tome da ti netko riješi konkretan problem. To je puno i to je ogromno, ali nije sve. Jako puno ima u tome da ti takvo što vrati vjeru u život. Nekako, kad vidiš da postoje ruke koje potapšaju po ramenu i pruže ruku da ustaneš, znaš da će sve biti u redu. ZNAŠ da hoće. U svijetu koji se ipak brine za tebe, ne može biti drugačije. Jedna od neobičnih stvari koje sam morala naučiti jest što nikada ne možeš vratiti onome tko je tebi dao. Gotovo nikada. Kad ojačaš i dođeš toj osobi i kažeš, gle, daj da nešto učinim za tebe, uglavnom otkriješ da nemaš što. Osim osjećati zahvalnost i ljubav i radost. I paziti da ne propustiš priliku da isti dar daš nekom drugom, nekome kome zaista treba. Samo to.

Akvarel pred očima
Znate na što mislim?
Kad plačete, recimo, kad stvarno dugo plačete i suze vam se slijepe po trepavicama pa odjednom podignete pogled i vidite kako se svijet prelijeva kroz te kapljice kao kakav akvarel, kao razmazana slika. Ili kad vas uhvati prehlada. Ili kada izronite iz mora, a kapljice ostanu na očima pa gledate kroz tu zavjesu boja i razlomljene svjetlosti - kao kroz kaleidoskop.
Ali najviše, kad plačete i kad se svijet čini grubim i izlomljenim i teškim - onda ponekad ta šarena maglica boja i oblika, taj razliveni svijet pred očima, vrati nadu.

Ima puno, puno ljepote u tuzi. I puno smirenja.

Biti ja
Da, i ja sam pretplaćena na one razne motivacijske stranice koje mi redovno šalju podsjetnike o tome kako je izvrsno biti osoba koja jesi, kako treba misliti pozitivne misli i sve će biti u redu, strah je bespotreban produkt besposlenog uma, i tako dalje i tako dalje. Iskreno, nikad me niti jedna od tih stvari nije uvjerila da je baš sjajno biti osoba koja jesi. Više sam čitala i razmišljala hoću li i ako hoću, kada ću, ipak ja biti sigurna u sebi i ne pitati se jesam li dovoljno zanimljiva, pametna, lijepa, dobra, jesam li dovoljno suosjećajna, razumna, mudra, dajem li dovoljno podrške, jesam li dovoljno... nešto. I gledala sam kako se ljudi povezuju i spajaju, kako formiraju prijateljstva i ljubavi i pitala se kako im to uspijeva tako lako, a meni ide tako teško, pitala se zašto u svakom društvu stršim kao proverbijalno govno u proverbijalnom sladoledu. Toliko sam dugo htjela biti dio nečeg većeg, toliko sam dugo htjela pripadati da sam pristala na manje i završila čitajući motivacijske postere.

Čudna je stvar to pripadanje. Veći dio života ne pripadam nikome i ničemu: nisam imala čvrste obiteljske veze, nisam imala prijatelje koje vučeš od malih nogu, nisam imala društva, duge veze... ništa zapravo. A kao na svakom tulumu na kojem nisi, uvijek misliš da je zabava bolja nego što zapravo jest. Misliš da ti ljudi koji imaju ljude bolje žive, sigurniji su, imaju više podrške, razumijevanja, ljubavi. I onda uskočiš u to i putem zaboraviš na neke stvari koje si krvavo stjecao tijekom života, malo se smanjiš, suziš, uguraš u neku ladicu koja ti je namijenjena - i nemojte me krivo shvatiti, dobra je to ladica, udobna, topla - ali si se smanjio i suzio i ugurao...
A onda ti jedan dan dopizde motivacijski posteri i shvatiš da si bolji, veći, jači, čvrstiji, od ideje na koju si pristao.

Ne znam kako mi je došla jasnoća te spoznaje. Možda jer sam si večeras poklonila zvijezde i mrak i smijeh i spontanost života. Možda jer sam odjednom osjetila kako ona prava ja pulsira duboko u meni i kaže, dosta je bilo zajebancije. Ti si jača od ovoga. I bolja. I spremnija. I odlučnija. Možda jer je nestalo straha. Možda jer sam osjetila kako miriše sloboda. Možda.
A možda je stvar i u tome što sam se sjetila da sam ovdje sa smislom i razlogom i svrhom. I da imam cilj, ciljeve zapravo. I da ću ih ostvariti, o još kako ću ih ostvariti.

I to želim vama koji čitate: potresanje nevidljivih okova i oslobađanje. Istina je predivna stvar.

Sunce u retrovizoru
Ponekad se vozim, bude već kasno poslijepodne, dan bude predug, ili pretežak ili prebolan ili jednostavno pre nešto, dan kao današnji recimo, i vozim se umorna, nervozna, nikakva, kopam po radiju jer me nervira glazba, vrtim stanice, gledam oko sebe i pokušavam pobijediti potrebu da se okrenem i vratim kući, a onda se - ponekad, ako imam sreće - u retrovizoru ukaže sunce koje zalazi, ukaže se nebo koje je crveno, crvenije od crvenog, i uhvatim se kako gledam u to nebo u retrovizoru, gotovo nesvjesna činjenice da vozim, da sam u prometu, među ljudima, da imam cilj i odredište, da nekamo idem, nego samo promatram to sunce i ponekad, kao danas, osjetim da duboko iz mene ključaju suze.

Ne znam zašto me pogodi toliko to sunce koje se ukazuje u retrovizoru, zašto me dodirne više nego kad ga ugledam, jednako lijepo, pred sobom. Možda zato što nekako djeluje prošlo, kao da me podsjeća na lijepe dane koji su prošli, na nešto što ostavljam za sobom. A to je uvijek nekako gorko-slatko, kao okus soli na koži u ljeto predvečerje, kao okus soli i miris vjetra, i žamor mora pod nogama.

Samostalnost
Danas je veliki datum za mene. Naime, na današnji dan prije 13 godina odselila sam iz roditeljskog doma u podstanarski stan. Nisam promijenila samo adresu, iako je i to tražilo malo navikavanja, već sam ostavila sigurnost života s roditeljima i odselila s prijateljicom u stan koji će sljedećih godinu i pol biti moje utočište, skrovište, zaštita.
U to vrijeme nitko nije najbolje razumio u čemu je stvar: rođena Zagrepčanka, s roditeljima koji žive u središtu grada i s naizgled strukturiranim i sigurnim životom odlazi u podstanarski stan koji jedva plaća s primanjima malo većim od minimalca... I još živi s prijateljicom, a ne s dečkom. Obrve su se dizale u svim smjerovima, vjerujte, majka je neko vrijeme imala i kampanju otkrivanja skrivenih motiva za moj odlazak, naglašavajući svime kako misli da je moja prijateljica odgovorna za takvu promjenu.
Nije bila iako, istini za volju, teško da bih sve to bez nje preživjela.

A zašto sam otišla?
Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, i tako dalje i tako dalje. A ja ne vjerujem da itko treba živjeti u nesreći.
Htjela sam isprobati što mogu. Htjela sam slobodu. Htjela sam pravi život u kojem, eto, mogu i nadrljati zbog neke odluke. Htjela sam vidjeti od čeg sam napravljena.
Tako nekako. Ali najviše, htjela sam znati da sam slobodna.
Odletjela sam.

Uskoro sam i prilično bolno sletjela: ostavila siguran posao i sigurna primanja radi riskantnog projekta koji je propao, našla se na cesti i egzistencijalnom dnu, snašla se nekako i vratila... Kasnije su mi ljudi znali reći da sad sigurno žalim makar neku od tih odluka: napuštanje roditeljskog doma, otkaz, tvrdoglavo odbijanje povratka kući. Ne. Bila sam i jesam slobodna, samostalna, svoja. A ti trenuci kada otkrivaš samostalnost, kad zakoračuješ u nepoznato vođen samo nekom slijepom vjerom da će sve IPAK biti u redu, da ćeš zakoračiti i poletjeti, da će se otvoriti padobran, da nećeš sletjeti na tvrdo - ti su trenuci najdivniji na svijetu i želim si ih još puno, puno, puno i makar upola onoliko intenzivnih koliko je intenzivan bio taj prvi korak, prije 13 godina.

"Ne može se"
Pisala sam jučer o rijekama i o tome kako me tata po kratkom postupku uvjerio da se ne može hodati s kraja na kraj rijeke.
A razgovor je - što me on voli podsjećati svakom prilikom - tekao otprilike ovako.
- Ja bih htjela hodati skroz do kraja rijeke.
- Ne postoji kraj rijeke. Ova se rijeka ulijeva u drugu rijeku.
- Dobro, onda do kraja druge rijeke.
- Ali ta druga rijeka se ulijeva u Crno more.
- Onda do Crnog mora.
- To je nemoguće - kaže tata i smije se.
- Zašto?
- Jer je to jako dugačak put.
- Onda nije nemoguće, samo dugo traje.
- Ma skoro da je nemoguće.
- Vidjet ćeš, kad ja jednom prohodam do Crnog mora i skroz okolo i vratim se s druge strane, vidjet ćeš!

Mislim da me ništa ne motivira tako kao, "ne može se", posebno kad razlog za to nije ništa drugo do li lijenost ili nedostatak volje.
Prije par godina, malo nakon izlaska iz bolnice, prvi sam put nakon puno, puno godina s prijateljem krenula na Sljeme. Došla sam do pola i zadihano odustala. Na povratku sam pričala s mužem o tome kako je teško popeti se pješke na Sljeme, a sigurno je još teže popeti se biciklom.
- Zaboravi - rekao mi je kroz smijeh.
- Zašto?
- Prestara si. Izvan forme. Bolesna. Ne možeš to više.
Okladili smo se tad. Imala sam puno kilograma previše, zapuhala bih se penjući se do stana (živim u maloj dvokatnici), nisam se mogla pješke popeti na Sljeme. Kladili smo se da ću uspjeti - u Canonov profi digitalac koji mi je obećao kupiti ako uspijem.
Trenutačno skupljam novac za novi objektiv. A usput, sve češće razmišljam o onome putovanju do kraja rijeke.

Rijeke
Odrasla sam u blizini rijeke, u zgradi gdje nas je jedva vidljiva crta podsjećala da na poplave i na divljanje vode i na to koliko smo joj blizu.
Odrasla sam uz šetnje nasipom i jedna od prvih stvari koje pamtim je moje nagovaranje oca da šetamo do kraja rijeke, do mjesta na kojem se - kako mi je već bio objasnio - ona ulijeva u drugu rijeku. Bila sam razočarana kad sam shvatila da ne postoji taj neki čudesni kraj rijeke, točka na kojoj nema dalje, neki procjep koji jednostavno preskočiš, nego ta druga rijeka nastavlja teći sve do mora.
To je puno hodanja, rekao je tata.
To je pustolovina, tvrdila sam ja.

Kad god uđem u ta čudna stanja svijesti, hodam uz rijeku. Možete me vidjeti kako hodam od mosta do mosta, prelazim preko pa hodam nazad, kao neki poludjeli somnambulist (da, obično je čudno doba noći ili jutra). Ponekad samo dođem do obale i stojim ondje i puštam da mi oči vide sve svijet iz drugog kuta. Recimo, jato ptica koje odjednom sleti na poput ulja mirnu površinu rijeke. Ili nemirne virove koje iz daljine niti ne primijetiš. Ili duhove uličnih svjetiljki na vijugavoj, tamnozelenoj vodi.
Ili, a po to uglavnom i dolazim, jednostavno mir. Postoji to jedno mjesto, moje mjesto, na kojem nema prometa, nema glasova, nema ljudi, i ako legneš na travu, vidiš samo nebo i ptice i oblake i zelene vrške trave i možeš zatvoriti oči i biti bilo gdje.

A i jednom ću, vjerujte, početi hodati uz obalu rijeke sve do mjesta gdje se ona ulijeva u drugu rijeku i onda dalje, dalje, dalje, sve do mora.


Foto: Anita Andreis

Koncerti
Neke stvari pamtim i nakon 20 godina s nepogrešivom točnošću. Recimo, prvi ulazak u Jabuku. Imala sam 14ineštositno, i jedva sam namolila izlazak. Nisam znala što me očekuje - vodila me prijateljica koja je počela ranije izlaziti. Ušla sam kroz vrata u prekrcan prostor i odjednom me zvuk udario u pleksus. Nikada prije, a možda ni poslije nisam imala tako fizičku reakciju na glazbu: basovi su svrdlali po mom tijelu, duboki groove me tjerao da pocupkujem i pokušavam plesati, a sve je skupa bilo potpuno distorzirano i stvaralo nemir...
U onoj mladosti u kojoj ljudi potrebu za koncertima obično ispucaju iz sistema, ja sam svoj trag ostavljala na drugim mjestima. Tako se posložilo.
A onda sam se udala i dobila dijete i u jednom trenutku jednostavno počela divljati po koncertima. Putovala sam u druge države, vraćala se isti dan, nespavala, smrzavala se, kisnula, upadala u blato, upadala u najnevjerojatnije situacije (kad sam se vratila s jednog posebno loše organiziranog koncerta u 8 ujutro drugi dan, neispavana, blatna, prašnjava, znojna, pokisla, gladna, muž mi je otvorio vrata i rekao, O gle, Huckleberry Finn!), ali potreba da se izgubim u masi, da skačem, da se kladim sama sa sobom čime će otvoriti, što će sljedeće, da molim u sebi da svira ovo ili ono, da derem grlo i pjevam najglasnije što mogu - e to ne jenjava.
Možda je stvar u tome što svaki put kad zagrme s pozornice, kad stvarno zagrme kao što su u nekoliko navrata zagrmili sinoć, ja imam istu onu fizičku reakciju na glazbu kakvu sam imala pri prvom izlasku u životu pa ovaj put raširim ruke i pustim da udari u trbuh, u srce, u mene, da me zavrti i provrti i ispljune na kraju, da imam osjećaj da me to što sam čula nekako... opralo, očistilo. Nekako.


A i morat ću izgleda ove čudesne stvari složiti po abecedi - već sam pisala o nečem sličnom, ali nema veze, pisat ću još milijun puta, imam osjećaj.

Proljetne zore
Nisam oduvijek bila ranoranilac. Dugo je vremena jedini način da vidim zoru bio probdjeti noć. A onda se, kao što obično bude, nešto promijenilo. Prvo sam prestala ustajati u 8 i pomaknula budilicu za pola 7. Pa za 6 i 15. Pa za 6. Pa je tako klizila kazaljka sve više i više prema nazad, dok konačno nije završila na brojci 4. Da, zvoni mi sad svakog jutra u 4. Ustanem 15-ak minuta kasnije, priznajem.
Jedna sjajna stvar kod tako ranog buđenja je predivan nebeski show koji svako jutro gledam. Nije zora ista zimi, kad se nekako prišulja i samo pojavi odjednom, bez najave, bez onih paunski hvalisavih boja, bez dramatike. Ali kako se zima približava proljeću, počne se mijenjati i to jutro: postanem toga svjesna kad prvi puta ugledam golemu crvenu loptu kako se diže iznad neba i znam, još malo, uskoro, još koji dan, tjedan možda i proljeće dolazi.
Proljetne zore nešto su posebno i drugačije. Tople su, meke, prštave. I ako se probudite, ako se stvarno probudite na vrijeme da ih vidite, nema šanse da vam ijedna od svakodnevnih, uobičajenih, svjetovnih gadosti upropasti dan.