1000 čudesnih stvari

Glazba koja nešto znači
Prije dvije godine - otprilike u ovo vrijeme - otputovala sam u London slušati velikog The Bossa uživo na Emirates Stadiumu. Slušala sam ga već bila ranije - u Italiji, tijekom turneje sa Seeger Sessions Bandom, dok je izvodio američke folk standarde. Nije to, dakle, bio onaj osjećaj kad prvi puta idem slušati nekog izvođača pa pojma nemam što me čeka. Ali ovog sam puta išla slušati obnovljeni E Street Band na stadion o kojem sam čitala i u grad o kojem sam maštala.

Kad god idem na te "epske" koncerte, uvijek imam u glavi neku intimnu playlistu, neki svoj popis želja i nisu to uvijek hitovi niti "ziceri". Češće su neke male, intimne pjesme uz koje se u mojoj glavi vrti neka kaleidoskopska slika moje prošlosti. No, taj put u Londonu poželjela sam da odsvira "Thunder Road", svoj megahit za koji je - čitala sam to - prije nekoliko godina rekao da ga više nikada neće javno izvesti. Odsvirao ga je.

Ne znam što sam u tom trenutku mislila. To nije pjesma uz koju me vežu uspomene, jednostavno je predivna pjesma koja me podsjeća na lijepe trenutke jednog ugaslog prijateljstva. Ali to su onako, žaraste uspomene, toplo mlijeko, proljetne mucice topola koje plove zrakom. Pa ipak, nakon prvih taktova osjetila sam da mi srce lupa i krenule su suze, od sreće, od ganuća, od ispunjenih očekivanja, od nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su zajedno sa mnom iz petnih žila zaurlali "Screen door slams, Mary's dress waves...

A večeras idem na najepskiji koncert koji za mene može postojati, onaj Bob Dylana. Nemam željenu listu pjesama, nemam štoviše niti jednu misao o koncertu u glavi. Jer, kako bih mogla? Dylanova je glazba nešto u što sam rođena, došavši na svijet uz oca koji je smatrao - s pravom, pokazalo se - da je on one in a million. On i Neil Young.
Čitav moj život premrežen je Dylanovim pjesmama. Engleski sam učila prevodeći "Times they are a-changing" i "Rainy day woman" iz velike knjige s Dylanovim pjesmama i njihovim prepjevima na talijanski. I nisam ga razumjela. Kao što nisam - kao dijete - razumjela zašto "svi žele biti skamenjeni", tako nisam razumjela niti kako on može biti pjevač kada ne zna pjevati?

Ali slučaj je htio da se razbolim baš u listopadu 1992., dok je na televiziji išao prijenos proslave 30. godišnjice prvog Dylanova albuma iz Madison Square Gardena. I slučaj je htio da se tamo izreda creme de la creme kvalitetne glazbe - o kojoj ja nisam znala ama baš ništa. Johnny Cash je izašao na pozornicu sa June Carter, tata se nasmijao i rekao, pogledaj, a ja nisam imala pojma zašto je tata sretan i po čemu je značajan taj... pa, starac. Pojavio se tu i Neil Young, i Tom Petty i Roger McGuinn i Ronny Wood i Johnny Winter, zaboga, bio je tu i Lou Reed, a ja sam gledala i nisam razumijevala, a tata je sjeo kraj mene i vodio me kroz povijest rocka i objašnjavao tko je tu što kome, tko je na koga utjecao i odakle sve to vuče korijene.

I tako smo tata i ja pronašli zajedničku ljubav - glazbu. On se prisjetio svega što je ostavio (jer mama nikada nije razumjela što je njemu tako sjajno u glazbi), a ja sam uz njega učila tko sam. I uz Dylana koji je oduvijek tu, na svakom koraku mojeg života. I baš se to što ga nisam razumjela pokazalo sjajno jer je poslužio kao moj osobni barometar napretka, razumijevanja, snage - kada sam došla na korak da ga razumijem, shvatila sam koliko malo zapravo znam o glazbi.

U međuvremenu sam saznala mnogo o glazbi. Prijateljica mi je otkrila jazz, prijatelj mi je u ono vrijeme dok su CD-i bili rijetki donosio Wagnera (i gurao Verdija) i upozoravao me da će doći vrijeme kada strast i jake emocije neću proživljavati timpanima. I došlo je. A Dylan je uvijek bio tu, u pozadini ponekad, zaboravljen ponekad, neshvaćen često. Ali bez obzira na ta "ispadanja", bez njega ne bih imala glazbu. I znam, to je užasno pretenciozno reći, posebno kada od glazbe koju "imaš" dobivaš tek pune uši nota, ali kad pokušam zamisliti važne trenutke u svom životu i isključiti ton, ugasiti melodiju, to nekako nije to, nekako nije dovoljno to. Nešto se u tome svemu izgubi.
Zato, da, mogu reći da mi je dao glazbu, a glazba je mojim trenucima dala okvir, moj je život dobio soundtrack i umjesto desetak uobičajenih boja, sada ih imam milijun. A to je puno, to je blagoslov.