utorak, 13.03.2012.
Čudesna stvar #105 - Rijeke
 Rijeke Odrasla sam u blizini rijeke, u zgradi gdje nas je jedva vidljiva crta podsjećala da na poplave i na divljanje vode i na to koliko smo joj blizu. Odrasla sam uz šetnje nasipom i jedna od prvih stvari koje pamtim je moje nagovaranje oca da šetamo do kraja rijeke, do mjesta na kojem se - kako mi je već bio objasnio - ona ulijeva u drugu rijeku. Bila sam razočarana kad sam shvatila da ne postoji taj neki čudesni kraj rijeke, točka na kojoj nema dalje, neki procjep koji jednostavno preskočiš, nego ta druga rijeka nastavlja teći sve do mora. To je puno hodanja, rekao je tata. To je pustolovina, tvrdila sam ja. Kad god uđem u ta čudna stanja svijesti, hodam uz rijeku. Možete me vidjeti kako hodam od mosta do mosta, prelazim preko pa hodam nazad, kao neki poludjeli somnambulist (da, obično je čudno doba noći ili jutra). Ponekad samo dođem do obale i stojim ondje i puštam da mi oči vide sve svijet iz drugog kuta. Recimo, jato ptica koje odjednom sleti na poput ulja mirnu površinu rijeke. Ili nemirne virove koje iz daljine niti ne primijetiš. Ili duhove uličnih svjetiljki na vijugavoj, tamnozelenoj vodi. Ili, a po to uglavnom i dolazim, jednostavno mir. Postoji to jedno mjesto, moje mjesto, na kojem nema prometa, nema glasova, nema ljudi, i ako legneš na travu, vidiš samo nebo i ptice i oblake i zelene vrške trave i možeš zatvoriti oči i biti bilo gdje. A i jednom ću, vjerujte, početi hodati uz obalu rijeke sve do mjesta gdje se ona ulijeva u drugu rijeku i onda dalje, dalje, dalje, sve do mora. Foto: Anita Andreis  |
