četvrtak, 27.10.2011.
Čudesna stvar #96 - Talentirani ljudi
 Talentirani ljudi Kad sam bila dijete, dane sam provodila u kazalištu. Bilo sam ondje bez previše ambicije - štoviše, kad god sam mogla, gurala sam se u stražnje redove, daleko od reflektora i pozornice. Voljela sam dolaziti onamo, voljela sam osjećaj stvaranja, voljela sam ljude koji su nas vodili, ali od samog mi je početka bilo jasno da ne želim na takav način biti gola pred drugima. Ja sam brbljav, ali zatvoren tip, mađioničar koji učini da se svi oko njega osjećaju kao da ga poznaju i kao da znaju sve o njemu - a istovremeno ono najvažnije zadržava za sebe. Znala sam rano, jako rano da želim biti gola na drugačiji način - pisanjem. Ipak, dugo sam ostala ondje, prvenstveno zato što je za 16-godišnju mene bilo malo mjesta na kojima sam bila prihvaćena i malo ljudi koji su ulagali silan trud da bi me shvatili i pogurali kroz prilično bolno odrastanje. No, htjela sam pričati o nečem drugom. Imala sam 16 godina i bila sam u grupi srednjoškolaca koja je pripremala predstavu pod nazivom "Svjetlost i sjena". Bili su to kombinirani Shakespeareovi monolozi ili prizori iz njegovih drama. Bilo je tu malo Ukroćene goropadnice, ali i malo Lady Macbeth. Trebala sam biti Ofelija, ali nije mi išlo - prezirala sam njenu slabost, njenu mekoću i cijelo sam se vrijeme borila s bijesom prema njoj. Kako je zaboga mogla dopustiti da je tako iskorištavaju? Zašto se nije borila? Zašto je bila toliko... pa Ofelija? I nisam, stvarno nisam bila dobra u tome. Ali bila je sa nama ondje i jedna povučena, tiha djevojka koja je danas prilično poznata i cijenjena glumica. Sjedila je povučeno, držeći se za sebe, gotovo i nije razgovarala ni sa kim, bila je naša grupna čudakinja. Ali onda smo počeli raditi i ona je dobila dijelove Lady Macbeth, onaj slavni monolog, o dođite vi dusi što smrtne misli pratite mi... Stala je, sitna, krhka, nježna - nepoznata i čudna - pred nas, progovorila i... naježili smo se. Mislim da nije bilo osobe u kazalištu koja nije protrnula od glave do pete. Gledali smo rađanje jednog nevjerojatnog talenta i ubrzo sam je počela gledati u naslovnim ulogama pravih, profesionalnih kazališta. Imam prijateljicu koja je skladateljica. Iako ona to ne misli, napravila je puno, puno koraka do uspjeha. Gledajući nju sada, osjećam se kao prije gotovo 20 godina u onom malom zagrebačkom kazalištu: gledam nekog kome je uspjeh suđen, nekog tko je jednostavno predobar a da ne bi zasjao punim sjajem. Ja to znam i vidim - i iako je puno volim, nema u tome ničeg subjektivnog. To je kao da gledaš rađanje zvijezde - savršeno ti je jasno o čem je zapravo riječ i da taj proces može trajati dan, dva, sedam ili pet tisuća i devetstosedamnaest, ali proces će se na posljetku zatvoriti i bit će svima sve jasno. Blagoslovljena sam u ovom životu talentiranim ljudima. Ali nije stvar u njihovom talentu, u njihovoj moći da svojom čarolijom preobraze ovaj maglovit jesenski dan u nešto drugačije, zanimljivo, strastveno. Stvar je u tome da, gledajući ih, te talentirane i čudesne ljude, počinješ shvaćati kako izgleda čovjek koji se ostvario. Kako izgleda netko tko uistinu živi sebe. Jer, ne možeš svoju umjetnost iznijeti na svjetlost dana ako makar mikroskopski dio sebe ne živiš. A to je inspirativno i gledati - jer stvarno, postoji li išta ljepše i strastvenije od stvaranja - i doživljavati tu njihovu nevjerojatnu energiju koja te natjera da se pitaš - hej, živim li ja sebe? I ako ne, kada ću? Kako ću?  |
ponedjeljak, 24.10.2011.
Čudesna stvar #95 - Duga pisma
 Duga pisma Svakog dana dobijem 200-njak mailova. Mnogi su korisni, još ih je više beskorisni junk. Dok ovo pišem, imam 895 nepročitanih mailova i nemam ni najmanje želje probijati se kroz nekoliko godina sakupljanja internetskog smeća. Ali među svom tom nepreglednom gomiletinom mailova ima i onih koji su više nego dragocjeni. Mailovi koje mi je slao muž, mailovi moje prijateljice, s tim da njeni imaju tu naviku da me probude usred noći. Ne, nemam nikakav zvuk niti postoji racionalan razlog da me probude. Jednostavno se to dogodi - dođe mail i ja sam budna - bilo to 2 ili 5 ujutro. Obožavam duga pisma. Obožavam ih pisati, obožavam ih primati. Obožavam pratiti tijek tuđih misli, obožavam mogućnost da se izrazim onako kako mi prirodno dolazi. Mail nije nedostatak dijaloga, baš suprotno. Samo imaš priliku razgovarati s nekim tako da se međusobno čujete. Prije nekoliko sam godina uvela pravilo da važne stvari uvijek - napišem. Preko nekoliko sam sukoba - bezveznih, nepotrebnih - imala zbog tona, intonacije, načina govora, krive interpunkcije... Pa se pravdaš i razgovaraš o razgovoru umjesto o problemu. Danas kad me nešto muči, sjednem i pišem. Kako primatelju, tako i samoj sebi. |
Čudesna stvar #94 - Početi ostvarivati svoj san
 Početi ostvarivati svoj san Oduvijek želim pisati. Prvi sam svoj roman osmislila i dovršila s nekih sedam godina. Bila je to ilustrirana priča o kraljevstvu i kraljevnama koje su zarobili zli vladari dvorca. S nekih 10 dovršila sam prvu kratku priču o dječaku koji bježi od rata i dok on tako bježi od bombi i pucnjave, i dok trči, stradava, ali se to ne vidi u priči jer on nastavlja trčati i trčati sve dok ne uđe u sunce. Pisala sam pjesme, kratke priče, dulje priče. Pisala sam blogove, čvrčke po službenim notesima, a imam bome i prepun novčanik papirića s idejama. Oduvijek želim pisati. A nekako, oduvijek i zazirem od objavljivanja. Ne znam točno zašto. Svaki dosadašnji pokušaj objavljivanja završavao je spektakularno loše. Bila sam preopskurna, preteška, premračna. Pisala sam prepoetično, prekaotično, predugim rečenicama. I odustala sam. Prije gotovo godinu dana upoznala sam nekog tko me isprva podsjetio na davnašnji san. Ne bez razloga: ne poznajem puno ljudi koji su na taj način i toliko kreativni. Pa me zaškakljala ideja da prestanem tražiti izgovore. Pa sam počela pisati. Pa su počele dolaziti neobične, pomaknute stvari koje... pa, koje nikako nisam mogla ukalupiti u ono što sam htjela pisati. Zahvaljujući tom vjetru u leđa - a zapravo je riječ o tornadu - nisam bila nikad bliže ostvarenju svog sna. Točnije, uskoro će se jedna moja priča naći u javnosti na jedan jako neobičan način. I neobičan je osjećaj naći se na korak do ostvarenja onog o čem veći dio života maštaš. Neobičan je jer si negdje u sebi bio uvjeren da je to nemoguć san. Neobičan jer... pa, jer sam to ja, pisanje sam ja. Stoga da, ostvarenje snova ide među čudesne stvari, odnosno prvi koraci u smjeru onoga što si oduvijek želio ide među svakodnevna čuda. Nadam se da i vi imate svoje snove i želim vam da i vi nađete ta svoja tornada u obliku nježnih ruku koje vam otvore vrata i još vas, kad niste sasvim sigurni što i kako, pogurnu da prođete kroz njih. |
utorak, 18.10.2011.
Čudesna stvar #93 - "I ja isto"
 "I ja isto" Znate one "I ja isto!" trenutke? Upoznate nekog - obično na nekom neočekivanom mjestu, negdje gdje ste se pojavili preko volje. Ili je netko nečiji prijatelj. Ili se viđate na istim mjestima i redovito si kimnete glavom u prolazu. Ili se taj netko jednostavno pojavi jednog ponedjeljka navečer u nečijem automobilu. Počnete pričati i odjednom shvatite da vam pola razgovora otpada na "Zar i ti? I ja isto!" I ja volim te knjige. I ja volim tu glazbu. I ja volim svoju samoću. I ja jako dobro znam što znači imati tugu u očima. Možda se iz toga rodi prijateljstvo. Možda ne. Možda bude samo zanimljiva priča za jednom. Nije ni toliko važno. Ali sjajan je, stvarno čudesan taj trenutak kad shvatiš da postoji još netko na svijetu tko razumije o čemu pričaš, tko ima slično iskustvo, tko diše na sličan način. Čudesno. |
utorak, 16.08.2011.
Čudesna stvar #92 - Prepuštanje
 Prepuštanje Ponekad se stvari jednostavno slože na svoje mjesto. Ne znaš kako: proveo si dane, tjedne, mjesece - a u ponekom slučaju i godine - pokušavajući povezati nepovezivo, spojiti kockice, složiti nekakvu strukturu iz eteričnog i vijugavog svijeta u kojem živiš. Nekako se složi: jednostavno se ujutro probudiš i jutro bude kakvo si zamišljao inače da jutra mogu biti pa klizneš u dan začuđen: kako se ovo dogodilo? Kako se dogodilo da odjednom pustiš i odustaneš i prestaneš se boriti i sve sjedne na svoje mjesto? Prestala sam se boriti. Zvuči kao da sam odustala, ali ništa nije dalje od istine. Konačno sam se prestala boriti i počela vjerovati da se sve ipak događa točno onako kako treba i točno onda kada treba. Prestala sam se boriti i odjednom je lakše, nemjerljivo, ogromno lakše. Ne znam zašto smo svi fiksirani na borbu. Kao da će biti lakše ako u nešto što je gotovo posve izvan moje kontrole uprem svim snagama? Kao da će biti ugodnije ako ne popustim stisak? Kao da ću biti spremnija na stvari koje sada ne mogu čak ni predvidjeti ako ustrajem u toj nekoj... borbi? Nisam fatalist, daleko od toga. Ali stvari koje se mogu i moraju dogoditi - to sam davno ustanovila - događaju se ponekad i mimo mojih želja. Pa onda neka se dese. Jesu li strašne? Sada, dok razmišljam o mogućnostima, jesu. Ali strašno je bilo i hodati i trčati i čitati i pisati i zavoljeti i tisuću i jedna druga stvar o kojoj ništa nisam znala. Pa sam napravila prvi put i drugi put i stoti put i prestalo je biti strašno. A osim toga, odlučila sam živjeti najglasnije što mogu, a to onda znači da ću se povremeno osjećati kao u kakvom trileru. |
ponedjeljak, 15.08.2011.
Čudesna stvar #91 - Mirna nedjeljna jutra
 MIrna nedjeljna jutra Ili praznična. Znate ona jutra kad se čini da svijet stoji, kao da ste jedini budni? Nitko ne ustaje prije zore u nedjelju ili na praznik, nitko se ne žuri probuditi, nitko ne žuri ustati. I inače je vrijeme prije zore - ono vrijeme prije 6 ujutro - najljepše: dan još nije počeo, još je krmeljav i pospan i imaš osjećaj da ćeš - samo ako se malo bolje zagledaš - vidjeti snove kako plešu na ružičastom nebu. A jutra u ove posebno mirne nedjelje kada se više nego inače nikamo ne žuri i kada se više nego inače nikamo ne ide... ta su jutra koja promatraš s kavom u ruci, jednostavno čarobna. |
nedjelja, 14.08.2011.
Čudesna stvar #90 - Miris njegove kože
 Miris njegove kože Ponekad treba proći čitav dan, zaokružiti se čitava putanja sunca, čitav nebokrug, trebam promatrati nebesko divljanje i sve boje s palete i pun mjesec koji se skriva ispod oblaka koji nisu oblaci nego jastuci, mekana paperjasta perina, ponekad treba proći ponoć - štoviše, treba biti gotovo zora - kad ja konačno nađem svoj put kući. Ušuljam se u stan - i uvijek me čeka svjetlo jer on pazi na takve stvari - smijem se svojem odrazu u ogledalu dok sa sebe, pazeći da ne dižem buku, ispirem tuđe riječi i smijeh i dim i buku i glazbu i ideje i maštanja. Ušuljam se k njemu i on se uvijek, bez iznimke - uvijek - posljednjih devet godina mog života trzne u snu, i zagrli me, i prošapće nešto kao, kako je bilo? I ponekad, eto, dogodi se da gurnem glavu na ono svoje mjesto, u onu udolinu između vrata i ramena, i mislim ponekad da bih to mjesto, to "moje" mjesto koje sam osvojila i zauzela i učinila svojim još prve zajedničke noći, prepoznala bilo gdje na svijetu. I kad je teško - a danas baš nekako jest - i kad imam osjećaj da sam mala i nevažna i nebitna i zaboravljena, on me zagrli i stisne mi lice uz to mjesto pored njegova vrata, stisne me uz sebe i nekako budem malo više svoja, malo više doma, malo popusti taj stisak koji grabi srce. |
četvrtak, 04.08.2011.
Čudesna stvar #89 - Odluke
 Odluke Neobična su stvar odluke. Neke doneseš u sekundi, ni ne promislivši zapravo o tome što će uslijediti i nesvjestan kako su se stvorile u tebi. Druge se kuhaju danima, tjednima, mjesecima ponekad i onda jednostavno, ničim izazvane, usele u svijest i ništa nije važnije i bitnije. Danas sam donijela jednu važnu odluku, a posredno se odnosi i na ovaj blog. A odluka glasi da ja u ovo vjerujem. U ovo, u svoje pisanje, u svoj rad, u svoje stvaranje. Vjerujem i znam da je dobro. Vjerujem jer ne mogu zamisliti da to ne radim. Vjerujem jer sam ja jedino ja dok pišem. Vjerujem jer osim ovoga za mene ne postoji ništa. Vjerujem jer se budim s pričama u glavi i jer zaspivam smišljajući priče, oduvijek, otkako znam za sebe. Ovaj ću blog redovitije ažurirati - što je uostalom bio i plan. S vremenom ću ga preseliti na samostalnu mu adresu. Nastavljam raditi priče o ljubavi - i to će uskoro osvanuti na samostalnoj adresi. I završit ću svoj roman. Dobar je, mračan, težak, kakav god, ali dobar. I moj, samo moj. Nema više čekanja, samo stvaranje! |
nedjelja, 10.07.2011.
Čudesna stvar #88 - Provesti ljetnu večer na obali, uz more
 Provesti ljetnu večer na obali, uz more Znate na što mislim? Sparkirati se negdje na obalu, što dalje od šetališta i ljudi, i brbljati, smijati se, pjevati... sve dok se u daljini nebo ne počne svijetliti, poprimati sve svjetlije nijanse plave. Nikada nisam bila preveliki ljubitelj bučnih klubova ljeti, ali jesam ovakvih noći i večeri. I nije to pijanka uz more, niti je riječ o privatnom tulumu - često su se društva spajala, povezivala, pretapala - i najčešće je to bilo nekoliko sati provedenih u brbljanju i pjevanju uz neizostavne gitare. I gledanje u zvijezde - moraš gledati u zvijezde. Nekako smo, ipak, postali prestari za takvo što. Nekako smo to prestali raditi. Što je šteta, najljepše uspomene stvorene su upravo takvih večeri. |
nedjelja, 03.07.2011.
Čudesna stvar #87 - Nostalgija
 Nostalgija Tog sam ljeta slavila svoj 19. rođendan. Cijela je godina bila luda: upisala sam faks na najnevjerojatniji od nevjerojatnih načina, na pola puta zaključila da se smrtno dosađujem pa se zaposlila u Vjesniku, ludovala, ljubila, puno plesala i puno se smijala. Andrijana i ja smo bile tandem za svakovrsne nevolje te godine i nekako smo putem skupile široku skupinu osobenjaka i nama sličnih divljaka. I tog je ljeta naša mala karavana sletjela na Hvar na kojem je sve što je moglo krenulo krivo: završili smo u apartmanu koji je bio apartman koliko je i vigvam vila. Protutnjale smo tog ljeta kroz Starigrad kao svojevrsni tornado koji je mene ispljunuo koji dan ranije prvo u Split, a potom i u Zagreb. Putem od Splita do Zagreba upoznala sam, a kog drugog, nego Bepa iz nekog od Kaštela, predragog, preslatkog i prešarmantnog hipija, šamana i ročnika na odsluženju vojnog roka. Bepo mi je cijelim putem citirao Doorse i Morrisona i kada smo malo poslije 5 ujutro umorni, prljavi i neispavani sletjeli na zagrebački Glavni kolodvor, bilo je najprirodnije na svijetu da odemo na kavu. Jednako je bilo prirodno da u pustom kafiću konobar pušta cijeli soundtrack iz Kose i jednako je bilo prirodno da mi Bepo pokloni pjesmu. Još je prirodnije bilo da ga utrpam na vlak za Koprivnicu i odem kući ispratiti majku koja je tog poslijepodneva išla pridružiti se ostatku obitelji na more. Da li me iznenadilo kad je Bepo banuo koji dan poslije i obavijestio me da je dezertirao? Ne naročito. Nije ni njega iznenadilo što sam ga pozvala da spava kod mene par dana. Brbljali smo, družili se, smijali, hodali po Zagrebu praznih džepova, nasmijani i veseli, klinci od nepunih 19. Odnosno klinka od nepunih 19 i dezerter. Bepo mi je pisao pjesme i crtao šamanske maske i nedavno sam otkrila da u jednoj kutiji još imam crtež maske koji mi je poklonio. Nismo bili ljubavni par niti je ovo ljubavna priča. Bili smo dvoje klinaca očaranih životom, klinaca koji su jedno drugome čitali svoju poeziju i raspravljali o tome što će tko napisati i kako će se tko od nas izraziti. Razišli smo se na kraju ljeta. On se ipak vratio u Koprivnicu, a ja sam se vratila svojem poslu i svojim prijateljima koji su upravo stizali s Hvara. Bepo me nazvao za moj rođendan i obećao mi trip koji nikad neću zaboraviti. Moji su prijatelji igrali kamenog lica do samog dana kad se na mojim vratima pojavila delegacija - dvojica prijatelja koje obožavam skriveni iza ogromnog buketa cvijeća. Kamo idemo? Iznenađenje, rekli su. Za rođendan sam dobila cvijeće, Niveu i najbolji tulum na kojem sam ikada bila. Moj je prijatelj osigurao prostor, a naša mala skupina čudaka, luđaka i nasmijanih budalaša ugurala se u njegovu sobicu. Za rođendan sam dobila najveći joint koji je svijet vidio: trebale su mi obje ruke da ga primim. To je bio prvi - večeras ćemo te napušiti - objavili su mi. Već je svitalo kada sam otišla kući, osjećajući se kao da konačno nekamo pripadam. Nije potrajalo. Bili smo klinci i tek smo trebali naučiti što je to "stvarni život". A svatko je od nas dobio svoju porciju stvarnosti: u sljedeće dvije godine izgubit ćemo, svi redom i svatko pojedinačno, mnogo, mnogo toga. Izgubit ćemo prijateljstva, ljubavi, stabilnost, sigurnost, roditelje, voljene osobe. U sljedeće dvije godine zaboravit ćemo koliko smo se smijali te večeri. Nostalgična sam, da. Ali ova nostalgija nekako ne boli, nekako je topla kad se sjetim tog ludog ljeta i te lude godine. I te lude večeri na dan kad sam napunila 19 godina i u tavanskoj sobi mog prijatelja Nikice slušala Bob Marleyja i smijala se sjenama na zidu sve dok nije svanulo - prerano - jutro. I sve dok nije došlo vrijeme da se otrijeznimo i umirimo. Nikada poslije nisam uz sebe imala takvu čvrstu skupinu ljudi - makar na kratko. Nedostaje li mi? Većinu vremena ne. Ponekad ipak, ponekad ipak poželim taj smijeh i takve zore. |
petak, 24.06.2011.
Čudesna stvar #86 - Jugo
 Jugo Odrasla sam na moru. Tehnički, to nije istina. Školu sam završavala u onome što se na meteorološkim prognozama obično naziva Središnjom Hrvatskom. Iako se moja obitelj voljela seliti, uglavnom smo mijenjali adrese unutar istog grada ili - jednom tek - u gradu 100-njak kilometara udaljenom. Ali onaj najvažniji dio mene, onaj dio koji najupečatljivije pamtim i to ne zato što donosi samo lijepe uspomene, nego i zato što u sebi ima puno tuge, puno gubitka i puno žalosti i žalovanja, isklesan je i stasao na moru. Točnije, u jednom malenom mjestu pored Zadra. Sve što je u meni dobro, sve što vrijedi, sve meko, nježno, maštovito, šareno, zaigrano, radosno, vedro... sve je to nastalo ondje. Još kao dijete, naučila sam razlikovati različite vjetrove i njihove priče. Znala sam po boji mora prepoznati kada se mijenja vrijeme. Znala sam osjetiti kad stiže nevera i koje jugo je opasno jugo, a koje je tu samo da te izludi, uvuče ti se u kosti. Još kao dijete, naučila sam prepoznavati vjetrove i njihova raspoloženja, prepoznati ih po mirisu, družiti se s njima. Ne volim buru. Glasna je, gruba, neotesana, hladna, nezanimljiva. Bura je vjetar nasilnik. Maestral je obješenjak koji stvara valove za igru. Tramuntana me izluđivala, činila me - i čini me i dalje - neobično nervoznom, plačljivom. Puntenat volim jer su mi rekli da "ide za suncem", a to mi je uvijek nekako bilo romantično - vjetar koji slijedi sunce. Ali najviše volim jugo. Da, izluđuje, uznemiruje, muti, nosi nevolje. Da, nekako je sav težak, naporan. Da, mračan je. Da, vuče na bolest. Ali nekako - kad puhne jugo - uhvatim sebe kako stojim na obali i maštam o putovanjima. O dalekim zemljama. O dijelovima svijeta koji nisu na glavnim kartama, koji se ne nude u turističkim brošurama. O svijetu koji nema svoje jasno iscrtane koordinate, o svijetu u kojem se možeš izgubiti, u kojem možeš nestati. Kad puhne jugo, sve ono što sam ja nekako se razbudi i prodrma, poželi svoje. Kad puhne jugo, ja sam ja. |
utorak, 21.06.2011.
Čudesna stvar #85 - Ljeto
 Ljeto Danas je prvi dan ljeta. Netko pedantan je izračunao da ljeto dolazi oko 17 sati danas. Baš ću pogledati hoće lil se nešto drugačije vidjeti, hoće li svijet na kratko barem izgledati drugačije. Ne znam odakle bih počela nabrajati po čemu je sve ljeto čudesno. Za mene se sve svodi na jednu riječ - po moru, točka. Nekako sve što je polomljeno u meni, sve što štrši, vrišti, sve što se opire, sve što je grubo, oštro, naopako... sve to more poravna. A kad sam daleko, zove me i vuče. Ono najljepše u meni, ono najtoplije, najkreativnije, najzaigranije, najmoje, najdječje, naj... sve to naj u meni je plavo od mora i žuto od ljeta, i crveno kao što su crveni zalasci sunca u mojoj uvali. |
ponedjeljak, 20.06.2011.
Čudesna stvar #84- Nebo
 Nebo Ovdje gdje sjedim, vidim plavo, biserno plavo nebo prošarano oblacima. Ne mogu ga prestati gledati, taj savršeno jednostavan prozor: bijele vunene krpe na plavom nebu, veselo društvo iznad moje glave. Oduvijek mi je nebo jedna od najdražih inspiracija - njegova veličina, njegova snaga, njegova promjenjivost, njegove boje. Mogu ga gledati satima, danima, a da mi ne dosadi. Ponekad me, kad sam jako izbačena iz ravnoteže, pogled na njega umiruje poput kakve svemirske uspavanke, poput ruke koja mi se nježno spušta na rame i govori, "Ne brini. Sve to prolazi." Ovdje gdje sjedim vidim samo plavo nebo prošarano bijelim točkama i mogu ga gledati satima i čekati da me - a to se uvijek događa - preplavi osjećaj zadovoljstva i mira, osjećaj koji govori, "Ne brini. Sve to ionako prolazi." |
ponedjeljak, 13.06.2011.
Čudesna stvar #83 - Ponos što nekog poznaješ... i što si nekog poznavao
 Ponos što nekog poznaješ... i što si nekog poznavao Nelu Milijić upoznala sam - kako ja već upoznajem ljude - neobično. Pisala sam blog koji nikad nije bio ništa više od repozitorija nabacanih misli, ali koji je - u to vrijeme barem - bio mjesto na koje su svraćali komentirati razni meni dragi, pametni i duhoviti ljudi. Svraćala je i Nela, ali nismo se tada upoznale jer sam ja iz samo sebi znanih razloga izbjegavala druženja uživo. Pa su prošle godine. Srele smo se radi neke teme na kojoj sam radila i tad sam povezala ime i nick i tad smo - iako je već onda bila ozbiljno bolesna - provele nekoliko sati razgovarajući. Te je večeri moja prijateljica imala važan nastup pa sam odjurila, uz obećanje da ću dovršiti svoju knjigu, a ona da će je izdati. Bila je nevjerojatna žena. Njena mi je priča došla u pravom trenutku, u trenutku kad sam mogla shvatiti što znači riskirati i što znači hrabrost i što znači biti autentičan. Ništa ona nije mogla odglumiti: tko god ju je upoznao, zna da je bila dinamit, nezaustavljiva, hrabra, čudesna. Imala je energiju za sedmoro ljudi, a zaigranosti kao da joj u glavi i srcu živi čitav dječji vrtić. Bila je jednostavno - Nela - i takva ona jednostavno je inspirirala ostatak svijeta da učini nešto sa svojim životom. Strahovi? Papirnati divovi. Takvi su ljudi, poput nje, pravo malo čudo i uvijek se iskreno iznenadim kad ih pronađem. Ti odvažni, ti kreativni, ti zaigrani, ti hrabri, ti nevjerojatni ljudi koji obasjaju tvoj život poput kakvog velikog vatrometa, napune ga bojama i mirisima, podare mu više sjaja nego što se sam usuđuješ... Ponosna sam za svakog od "tih" ljudi kojeg poznajem i kojeg sam poznavala. Danas se, možda baš zbog Nele, prisjećam mnogih od njih. Neki su otišli, neki više nisu dio mog života, neki su tek stigli, ali ponosna sam i sretna i zahvalna što sam ih poznavala i što ih poznajem, ma kako kratko. |
nedjelja, 12.06.2011.
Čudesna stvar #82 - Bicikl
 Bicikl Već neko vrijeme imam u glavi ovaj tekst i uvijek mi nekako iskoči kad krenem pedalirati (i uvijek nekako nestane kad umorna konačno stignem kući). Pa evo ga onda ovdje, da mi konačno prestane zvocati u glavi dok pokušavam uloviti savršenu putanju zavoja. O čemu govorim kad govorim o vožnji bicikla: * o samoći jer nikada nemam društvo u svojim biciklističkim lutanjima. I to je dobro - vozeći bicikl naučila sam kako još bolje biti sama. * o ljepoti. Ponekad fotografiram ono što vidim. Ponekad jednostavno snimim u glavi i te me mentalne slike nose - često - kroz dane kojima ljepota nedostaje. * o sadašnjem trenutku. Pitaju me ponekad o čemu razmišljam dok se vozim. Ni o čemu. Razmišljam o sljedećem zavoju. I o brzini kojom vozim. I o kamenju na cesti. Razmišljam o tome gdje sam sada i što radim sada. * o pomicanju granica jer bicikl je za mene način da samu sebe natjeram još dalje, još brže, još teže. * o mušicama kojih mi često budu puna usta i oči. * o nespretnostima zbog kojih često pomislim da me netko čuva pa sprječava moje podlijetanje pod automobile. * o putovanjima na koja želim ići. Znam, čudno je govoriti tako o putovanjima koja me tek očekuju, ali ja stvarno poželim otići daleko, daleko, daleko čim sjednem na bicikl. * o ljubavi jer otpadne sve ono drugo, manje dobro, manje sjajno. * i na posljetku, pričam o umoru. O onoj vrsti umora koja te samo oplahne i obori u san. |
Čudesna stvar #81 - Pisanje
 Pisanje Pišem otkako se mogu sjećati. Kao dijete, pisala sam svoje ilustrirane romane: budući da sam gutala knjige koje su često imale ilustraciju usred priče, i sama sam ilustrirala te svoje radove, uređivala ih, docrtavala. I skrivala sam te radove, uvjerena da nitko ne zna što radim, spremala sam ih u ladicu stola. No, znali su - shvatila sam to kad sam mamu ulovila kako mi se noću šulja u sobu i uzima papire. Kasnije sam prijateljima pisala ljubavna pisma i pjesme. Nisam to doživljavala nimalo ozbiljno dok mi se moji radovi nisu vratili zaobilazno, kao poruka ostavljena u leksikonu. Pisala sam i poeziju kasnije. Bacila sam sve u nekom napadu samosažaljenja i bijesa, a ista je subina snašla i nekoliko kratkih priča te početak romana. Nisam sigurna koliko je ljudi pročitalo te moje radove. Davala sam ih prijateljima i nikada nisam prešla tu magičnu granicu objave. Blog zapravo ne računam - on je filtrirano pisanje, iskrenost kroz gazu. Jako dobro znam što ovdje izlazi, a kada ipak zauzdam ruku - a pisanje bi trebalo biti (mislim ja), kao ljubav. Trebalo bi biti slobodno i neograničeno i strastveno i ludo. Trebalo bi rušiti barijere u piscu i poneku u čitatelju i trebalo bi biti iskreno, do kraja, najviše što se može. Pisanje je nešto što mi čuva zdrav razum. Loše izražavam stvari koje mislim i osjećam, ali ih dobro znam napisati pa je to moj pojas za spašavanje, put do svojevrsnog razumijevanja sa svijetom. Pisanje me ispunjava ponosom jer jedno je imati sve te riječi i rečenice u glavi, a nešto posve drugo vidjeti ih ispisane na ekranu ili na papiru. I najbolje od svega je moći napisati nešto što će netko pročitati i što će nekome nešto značiti. Ponekad mi to čak i uspije. |
petak, 10.06.2011.
Čudesna stvar #80 - Grad na ulicama
 Grad na ulicama Dvije djevojke s gitarom dočekale su me čim sam sišla s tramvaja. Zastala sam, poslušala "I'm so lonesome I could cry" i krenula na dogovorenu kavu. A onda je jedna utihnula, a druga je zapjevala "Što te nema" takvim glasom da sam se na peti okrenula i vratila slušati ih. Momak koji prodaje nekakve plastične igračke koje se rastvaraju i zatvaraju. Dvije gospođe na sladoledu, glasno se smiju i gestikuliraju. Konobar koji mi se unosi u lice s osmijehom. Par se mazi na klupi - vidim ih kroz iznenadan procijep u grmlju. Ona ga je obujmila nogama, on je privlači k sebi i iznenada se osjećam kao uljez u njihovom malom svemiru. Blijed i izboran muškarac koji drhtavim prstima vadi cigarete. Glasni mladići tutnje pored mene, odgurujući me ramenom. Grafiti na zidovima - zagledavam i pokušavam pozorno čitati, ali ne uspijevam dešifrirati što piše. Djeca koja skakuću uz roditelje. Majka koja ćuška desetogodišnjaka. Biciklisti. Žongler na uglu. Srećem poznate ljude, prijatelje i znance. Potpuni neznanac skače pred mene i ljubi mi ruku. Ja držim slušalice na ušima i krećem se gradom kao kakva pokretna kamera, vijugam među stolovima, smijem se prolaznicima, promatram. Možda sam vas vidjela. Možda ste se našli u mojoj slici. I možda vas takve, zarobljene, zalijepljene među grafite, motore, buku, boje, pjesmu, suze, svađe i moje korake, iscrtam u svojim riječima. |
srijeda, 08.06.2011.
Čudesna stvar #79 - Čarolija
 Čarolija Kad sam bila dijete, sve je bilo čudesno. Bilo je čudesno preplivati zaljev (čak i ono mjesto iznad morskih trava koje je, za razliku od ostatka pješčane uvale, bilo tamno i mračno i strašno), bilo je čudesno putovati, bilo je čudesno izgubiti se koji metar od kuće u visokoj travi. Kad sam bila dijete, moj je svijet bio nepoznato mjesto: ispod kreveta su vrebala čudovišta, roditelji su bili nepobjedivi junaci, a od izlaska do zalaska sunca sve se nekoliko puta rađalo i umiralo, ogromno, uzbudljivo i veliko. Kad sam bila dijete, svijet je bio čaroban, začaran, čudesan. Kad sam bila dijete, zaljubila sam se u jednog Viktora. Bili smo djeca, jednako mutnih granica istine i laži, i satima smo jedno drugome izmišljali priče. U pričama su oblaci bili zmajevi, a kamenje uz obalu zidovi dvorca. U pričama smo mogli letjeti i bježati, bili smo prinčevi i princeze i čarobnjaci i vile, bili smo slobodni. A onda odrastemo. Naučimo što su kuće i ulice. Naučimo da su oblaci nakupine vodene pare i da nastaju kao logična posljedica kruženja vode u prirodi. Naučimo da zmajevi postoje samo u bajkama koje kao roditelji pričamo djeci da bi ona lakše zaspala. Naučimo da je ljubav oblik kemijske reakcije i da je dobrota precijenjena. Naučimo bojati se, sumnjati, patiti. Naučimo biti manji, naučimo da svijet ima logična objašnjenja. Naučimo vjerovati onima koji nas uče tim objašnjenjima. A ponekad se, ponekad, ako se pustimo na tren, ako nakratko barem odlučimo povjerovati, dogodi da nam čarolija uđe u život. Ne treba puno: sjesti uz obalu rijeke i promatrati kako se oluja približava, grmeći i blješteći i prijeteći. Ili odjednom na radiju uloviti pjesmu koja te iste sekunde namami da zapjevaš i nasmiješiš se i prisjetiš se i odletiš u neke sretnije misli. Ili upoznati nekog za kojeg možeš reći poslije prijateljici "vrtjelo mi se od njegovog dodira". Ili upoznati nekog tko razumije na što misliš kad kažeš da si zaljubljen u život. I nekog pred kime tvoje mračne tajne izgledaju kao slamnata strašila. Ili, prepoznati nekog kog si volio, eto, odavno i prije nego si ga zavolio i prije nego ste postojali i prije nego ste se susreli. Voljeti ovaj svijet i ovaj život - ovako težak i ćoškast i naopak kakav već jest - voljeti ovaj svijet, voljeti ove ljude, uvijek iznova pokušavati voljeti, čak i ako si povrijeđen i neshvaćen i odbačen, otkrivati zmajeve u oblacima i ljepotu u gromovima, sanjariti, smijati se iz dubine sebe, radovati se, ljubiti se u pjesmama... to je čarolija. |
utorak, 07.06.2011.
Čudesna stvar #78 - Veći od života
 Veći od života Sjećam se, bila sam drugi srednje, bilo je to malo nakon strašnih nestašica cigareta - prijateljica i ja smo dijelile jedan Astral i pričale o nesreći za koju se tog jutra čulo, a u kojoj je stradao Dražen. Bile smo, obje, uvjerene da nije moguć niti jedan drugi scenarij osim njegova potpunog oporavka. A onda je došla vijest o smrti i ponovno nismo vjerovale. Ima takvih ljudi. Toliko su veliki, toliko narastu za života da nekako ne možeš pojmiti da bi ih odjednom moglo ne biti. Budu baš - a znam koliko je ofucana fraza - veći od života. Toliko jednostavno BUDU život, budu premreženi, povezani, isprepleteni životom da ne misliš kako bi oni ikada mogli prestati biti. Kako nastanu takvi ljudi? Nije nužno da budu slavni i superuspješni, ali nužno je da budu nepokolebljivo, odlučno, potpuno, luđački zaljubljeni u život, da ne mogu zamisliti ni minutu u kojoj ga neće živjeti raskriljenih ruku, otvorenog srca. Da žele okusiti i doživjeti svako iskustvo, ugrabiti svaku priliku. Točno tako želim živjeti: hrabro, odlučno, potpuno. Da kada se jednoga dana pronese vijest da sam umrla, oni koji me vole pomisle kako je to jednostavno - nemoguće. |
ponedjeljak, 06.06.2011.
Čudesna stvar #77 - Zvjezdano nebo
 Zvjezdano nebo S balkona vidim komad neba. Odavde odakle ja gledam, tanki je mjesec nisko na obzoru, na tamnom plišu od neba. Živim daleko od zagrebačke gužve, od svjetala, neonki, žutom svjetlošću oplahnutih ulica i sa svojeg balkona - kad se baš zagledam - vidim zvijezde i zviježđa. A ponekad ipak sjednem u auto i odvezem se par kilometara dalje, duboko u šumu. Ondje nema ničeg što bi smetalo pogledu i nebo je odjednom tako veliko, tako prepuno, tako blizu. Neobično je kako malen odmak potpuno promijeni perspektivu i izgled svijeta. Ne znam najbolje objasniti zašto me gledanje u zvijezde toliko smiruje. Potpuno su mi čudesne - baš kao i šašavi nebeski koloriti prilikom zalaska sunca. I možda ih, samo možda, uzimamo zdravo za gotovo kad se ni ne osvrnemo na njihov sjaj. |
ponedjeljak, 14.02.2011.
Čudesna stvar #76 - Ljubav
 Ljubav Sve što sam danas, osoba koja sam danas, postala sam zahvaljujući drugim ljudima. Svatko meni važan donio je u moj život neku novu priču, potaknuo me da krenem u novom smjeru. Jer, mi smo jako skloni vjerovati da su stvari zacementirane. Da su nepromjenjive. Da smo stigli na to neko zamišljeno odredište koje se zove sreća, ljubav, prijateljstvo. Zapravo, uopće ne znam zašto s razdvaja to dvoje: svoje prijatelje volim strastveno i potpuno, volim ih jer sam uz svakog od njih poželjela biti bolja, ljepša, okititi se novim bojama. Ljubav me, kao malo što drugo, poticala da tražim, istražujem, ispitujem. I zahvalna sam na svakom obliku u kojem se pojavila, a pojavljivala se u nekim uistinu neobičnim oblicima. Pojavljivala se teška, zahtjevna, bolna, oštra, mučna. Pojavljivala se i čudesna, čarobna, jedinstvena. Kakva god dolazila, odvela me nevjerojatno daleko. Umjesto priče o ljubavi, ovo je tekst koji sam poslala nekim ljudima koji su bili ili još jesu dio mog života. Premalo jedni drugima govorimo važne stvari. Primjerice, prerijetko si govorimo koliko se volimo i što si značimo. Premalo si govorimo o tome kako nas netko razveseli i kako nam nečiji glas može biti mekan jastuk kad nas steže dan. Previše govorimo o beznačajnome i besmislenome i - što je najgore - prolaznome - a premalo o onome što čini da se smijemo, veselimo, radujemo. Ili da tugujemo - jednako je važno. Pa sam zato poslala ovo tim dragim ljudima, jer sam željela da znaju koliko je od njih u meni. Sve što znam… Jednom davno, davno, davno, usnula sam san koji sam zapamtila. Vidjela sam djevojčicu duge plave kose kako vozi tricikl. Djevojčica je vozila, vijugala, vozila, i odjednom se tricikl pretvorio u dva konja, crnog i bijelog, i ti su konji jurili brzo, rasipajući vatru pod kopitima, i djevojčica je bila odrasla žena i konji su je nosili u nebo. Bila sam zbunjena djevojčica koja je uporno glumila odraslost, uvjerena da je svijet "takav", a kakav to... e to nisam znala. Takav. Nepromjenjiv. Čvrst. Grub i siv. Ali učila sam. Prvo sam naučila da sam slobodna i odabrala sam otići u nepoznato, skočiti, usuditi se, znajući da mogu slomiti sve zube. Naučila sam nešto o sebi - naučila sam da sam hrabra, da sam neustrašiva. Naučila sam ponešto i o budućnosti, na primjer da su strahovi uvijek veći prije nego se ostvare. Bojala sam se - kako ću ja ostanem li bez posla? Pa sam ostala bez posla i bez novca i bez svega, a zaštitnu mrežu u obliku roditelja nikada nisam imala. I odjednom se nisam bojala - sve moje slutnje, svi moji strahovi, sve je to nestalo – paradoksalno, jer se ono čeg sam se bojala ostvarilo. Uvijek je gore prije nego se desi - kad se desi rješavaš. Jer si neustrašiv, samo se moraš prisjetiti gdje si svoju neustrašivost zakopao. Naučila sam tada i da me ljudi vole čak i kada samu sebe ne volim. Prijatelj me primio u svoj stančić. Drugi mi je prijatelj napunio torbu hranom i pazio da u mom hladnjaku uvijek bude nešto jestivo. Prijateljica mi je donosila vitamine i brinula za mene brižno i nenametljivo, čuvajući mi iluziju da sve mogu sama (a nitko zapravo ne može). Prijatelji su me izvodili van, pazeći da se račun nikad ne nađe preda mnom, donosili mi odjeću, čuvali me najviše što su mogli. Bila sam poput mjesečara, zgrčena od neizvjesnosti, uplašena. Ali zahvalna, zahvalna, zahvalna. Jer što sam drugo mogla, nego svoj toj pomoći i ljubavi govoriti "hvala". Naučila sam tada i da imaš samo ono što drugima daš. Mislila sam da nemam što dati - prijatelju koji me udomio, prijateljima koji su me čuvali. Rekao mi je Tom tada, moj spasitelj, da je on dobio takav dar i vraća ga dajući meni. Moje je da dajem dalje. Nadam se da nisam zaustavila krug, nadam se da sam poslala dalje dobrotu koju sam dobila s najneočekivanijih izvora. Nadam se da sam pomogla drugima kao što su pomagali meni jer lako je meni sada biti odlučna, samopouzdana, snažna, lako je meni sada uspijevati, smijati se, radovati, skakati, trčati, pobjeđivati… kada su me tuđe ruke podigle ovamo, držale me, grlile, čuvale. Naučila sam da su ljudi blagoslov. Naučio me to prijatelj moj – ja sam za njega bila dokaz da ljubav postoji, samo ta činjenica da sam ja evo, negdje na svijetu. A nisam mu - mislila sam - mogla dati ništa. Valjda tako naučiš da je najvrednije što daješ slušanje i prihvaćanje i nježnost i blagost. Naučila sam isto tako što znači biti zarobljen u životu koji ne želiš. Naučila sam što znači nemati izbora, i da je to zapravo iluzija - da možeš odlučiti u tom trenutku i provesti tu odluku. Ja sam se našla zarobljena u tuđem životu i odlučila sam - izvučem li se, nikad više neću gubiti vrijeme. Održala sam obećanje, održavam ga svakim svojim danom iznova. Naučila sam pokušavati, i gubiti i pokušavati ponovno. Naučila sam pustiti i puštati, naučila sam boriti se i naučila sam smijati se. To je jako važna lekcija koju neki nikada ne svladaju - znati se smijati. Onako, od srca. Naučila sam i plakati kada plakati treba - a neki put su suze najviše što možeš učiniti. A najvažnije – naučila sam pripadati. Ja, koja sam uvijek odlazila, ja koja uvijek svuda idem sama, naučila sam pripadati. Naučile su me to moje ljubavi, moji dečki, ali naučilo me to i pet žena koje nisam svjesno odabrala u životu, ali koje su za mene učinile više nego mnogi drugi - nisu me naime pustile da odem. Trenutno učim kakva je magija otvorenost. I što se sve osjeti, postigne, poleti, kada se srce otvori. Što ću još naučiti? Ne znam. Ali jedva čekam jer svaka lekcija dolazi s predivnim ljudima, s predivnim iskustvima, s predivnim pričama. Čak i kad su teške, čak i kad se čini da te staze vijugaju samo prema dolje. |
subota, 12.02.2011.
Čudesna stvar #75 - Brza vožnja
 Brza vožnja Znam, ne bih ovo trebala priznavati, ali obožavam brzu vožnju. Obožavam osjećaj pritiskanja papučice gasa, onog osjećaja kada te auto - ako je malo živahniji - povuče i zalijepi za sjedalo, obožavam vidjeti kako cesta nestaje... jednostavno volim brzinu. Zapravo, volim se voziti. U autu sam od rođenja - roditelji su me uspavljivali vozeći me do Karlovca i do danas imam razvijen Pavlovljev refleks da kao suvozač jednostavno zaspem: treba mi tek udobno sjedalo, zagrijan auto i zvuk motora. Vozim prilično smireno i oprezno, nisam neki nepromišljeni divljak. Ali da volim odvrnuti glazbu do kraja, lupkati prstima po volanu i istovremeno juriti s osjećajem kao da ćeš se svakog trenutka odlijepiti od zemlje... e volim. |
utorak, 08.02.2011.
Čudesna stvar #74 - Pjevanje pod tušem
 Pjevanje pod tušem Pjevate li pod tušem? Ja da - i to tako da čitave medley koncerte održim. Medley zato što redovito zaboravim pola riječi i jer me trenutak ponese pa pospojim urlanje Pixiesa s nekom žalopojkastom Emmylou Harris ili - kao jutros - oderem po najgorem redneck countryju koji su moje uši čule, a bubani mozak zapamtio i usvojio. Ili zaključim da je trenutak za neku pjesmu koja zahtijeva stvarne vokalne sposobnosti pa počnem pjevati obožavanu Barbru Streisand i čak se uvjerim da to ne zvuči jako loše. Obožavam pjevati pod tušem! Nekako mi glas dobro zvuči, a i važnije - nekako se otkravim jer obično pjevam šoto voće kad mislim da me netko sluša. Jutros sam otpjevala cijeli svoj repertoar Smithsa i komad Beatlesa i sve zašećerila Josipom Lisac. I sve je, vjerujte, ispod tog tuša zvučalo vrhunski. |
ponedjeljak, 07.02.2011.
Čudesna stvar #73 - Uspjeh
 Uspjeh Prije malo više od dvije godine, nekoliko sam dana provela u bolnici. Tada bih vam vjerojatno mogla izbrojati vrijeme u satima, ali danas se ne sjećam najbolje. Par dana? Tjedan? Vjerojatnije bliže dva tjedna. Imala sam trombozu u listu lijeve noge, točnije pet se trombova smjestilo u moje četiri vene. Budući da sam s takvom nogom letjela u London i vozila se osam sati do Sarajeva, mislim da sam dobro prošla. Tko sam bila tada? Osim što sam pušila više od dvije kutije cigareta dnevno, imala više kilograma nego što se želim sjećati, i općenito živjela loše i nezdravo, imala sam katastrofične nalaze. Mogla bih sad objašnjavati nadugačko u čem je bio problem i zašto su digli toliku frku, ali nije važno za ovu priču. To nije čitava priča. Bila sam umorna osoba, zaboravila sam čemu mi služe krila koja sam razvila pa su ona malo... zakržljala. Bila sam netko drugi. Iz bolnice sam izašla s punom vrećicom lijekova i uputama kako da što mirnije živim. Simpatičan liječnik koji me otpuštao dao si je truda da mi objasni kako moja bolest i moje stanje zahtijevaju promjenu životnog stila. I da, čekat će me puno ograničenja. Kretanje svakako, ali laganim šetnjama, bez previše opterećivanja noge. I stvarno - prvih mjeseci uspjeh mi je bio bez bolova prijeći put do autobusne stanice, a kad smo jednom krenuli do centra mog malog grada, sljedećih sam dva dana šepala i sjedila s nogom na povišenom. Nisam se mogla osloniti na zglob, saviti ga, ispružiti nožne prste. Pomislila sam u jednom trenu, zaboga, pa ja imam samo 31 godinu. Zar je to to? Najbolje što mogu očekivati? Uopće ne znam kako sam se pokrenula. Zapravo znam. Pomislila sam - što ako su oni u pravu? Što ako su ove tablete (koje usput, nisam htjela piti) priča za cijeli život? Što ako je sve točno i moje tijelo misli otkazati poslušnost i počastiti me jednim od prilično... konačnih scenarija prije 45. rođendana? I u glavi se javio glasan odgovor: neprihvatljivo. Prvo sam sjela na bicikl i počela pedalirati. Pa sam jedne nedjelje navečer odlučila da ujutro ustajem i idem trčati. Pa sam mjesecima trčkarala, pa ubacila plivanje i teretanu i bicikl i planinarenje. U subotu sam sudjelovala na svojoj prvoj treking utrci. Završila sam najkraću stazu, od samo otprilike 12 kilometara. U mojoj kategoriji, bilo nas je 130 prijavljenih. Ja sam došla ukupno 25., među prvih 10 žena. Dalek je još put koji želim proći. Tijelo još nije posve spremno, glava vuče svoje, ali i to je u redu: u posljednje dvije godine naučila sam da glava služi kao motor - tijelo će prije ili kasnije učiniti sve što glava traži. Ali tijelo je kočnica da ne izgorim, tijelo me upozorava da, zaboga, usporim. Dalek je još put. Ja mogu još bolje, želim još dalje. Ovo je bila moja prva utrka. Jedva čekam sljedeću i nije mi uopće važan plasman - jer kako god postavili stvari, ja sam pobijedila. |
petak, 28.01.2011.
Čudesna stvar #72 - Uspomene
 Uspomene Dugo nisam pisala. Puna tri mjeseca prošla su otkako sam posljednji puta pisala. Nisam se zasitila bloga - prestala sam pisati u vremenu kada je stvaran život sa svim svojim vijigama, viticama i zavijucima preuzeo veći dio mojih misli. Jesu li čudesne stvari prestale biti važne? Nisu. Samo su polako klizile iz prezenta u perfekt pa imperfekt pa... ne, nisu došle do aorista, ali postale su uspomena, nježan podsjetnik na neko drugo razdoblje. Dugo sam mislila, stvarno dugo, do prije godinu dana možda, da svi ljudi imaju stalnog i glasnog pripovjedača u glavi. Znate, nešto se dogodi i u trenutku dok se još događa, prevodite si to u priču. Ponekad simultano sa zbivanjem, a uvijek kada navečer legnem u krevet i dok promatram sjenke koje se protežu po zidu moje sobe (da, birala sam mjesto za krevet baš zbog tih sjenki). Zato sada imam punu glavu priča. Pričam si snove, knjige koje pročitam, razgovore, zamišljene razgovore, pritajena zaljubljivanja, izmaštane rečenice, nikad započete i nikad dovršene priče, pjesme, filmove... Ponekad ne znam da li se nešto dogodilo ili su priče neopazice kliznule iz moje glave i zaplesale pred mojim očima. Volim te priče - te uspomene, bile one stvarne ili nestvarne - ne zato jer su nostalgija, ne zato jer sam ja nostalgična, nego zato jer su to priče, male ciglice od kojih je sastavljen moj svijet. |
subota, 30.10.2010.
Čudesna stvar #71 - Vulkani
 Vulkani Radi ovog momka na slici pola je Europe danima gledalo u nebo. Vidi li se taj crni oblak zbog kojeg avioni ne lete? Kako je moguće da oblaci smetaju avionima? Hoće li prestati? Zove se - meni neizgovorljivo - Eyjafjallajökull. On je gospodin vulkan s Islanda koji je tjednima tutnjao i hučao gore na sjeveru, ljutio se i rigao vatru. Pogledajte ga, nije li veličanstven? Nije li predivan, fascinantan, čudesan? Ne izgleda li baš poput nekog mitskog bića - bez obzira što svi znamo osnove fizike i znamo što se zbiva kada se Eyjafjallajökull ili bilo koji drugi vulkan probudi? Nije li prizor koji nas čini zahvalnima što živimo baš na ovome planetu, na ovome svijetu, u ovom poretku stvari? Znam, postoji znanstveno objašnjenje za ove čudesne prizore. Znam, nema ničeg neobjašnjivog ili čudnog u erupciji vulkana, pa ni u ovim munjama koje tutnje iz njega. Znam, ali ipak je za mene čudesan, fascinantan, neodoljiv. Imam inače jednu davnu želju: želim jednom biti u blizini erupcije vulkana. Želim biti dovoljno blizu da ga osjetim kako podrhtava, da vidim kako huči i tutnji i riga vatru. Želim biti dovoljno blizu da osjetim kako miriše. Želim mu doći na dohvat straha. Jednom... jednom. |
petak, 29.10.2010.
Čudesna stvar #70 - Brodolomi
 Brodolomi Malo je čudno na ovaj popis čudesnih stvari staviti i nešto što samo po sebi nikako nije lijepo, čudesno ili dobro. Ali ovo je moj popis, ovdje pišem stvari koje mene fasciniraju ili mi raspaljuju maštu, a brodolomi su svakako jedna od tih stvari. Možda je to zato što sam kao mala gutala priče o gusarima i brodolomima i divljim morima i sve su te priče mirisale po pustolovinama, po opasnosti, po izazivanju sreće, po uzbudljivom kušanju života koji nema unaprijed određen kurs i smjer i povoljan vjetar. Sviđaju mi se brodolomi jer uvijek uz sebe imaju neku priču, neku fatalnu priču, o nekoj djevojci, o nekoj ljubavi, o nekoj sudbini koja je iscrtana i zacrtana pradavno. I nije samo brodolom taj koji vuče, nije samo taj nestanak u moru ta priča koja me inspirira - ponekad zamišljam zelene dubine, i izderana jedra koja lelujaju u dubokom moru. Ponekad zamišljam duhove utopljenika kako se zavlače u amfore (jer to su duhovi sada, duhovi se mogu sakriti gdje ih volja), i ponekad zamišljam mačeve i bajunete i topovske kugle i sve one priče koje su završile na dnu mora. Ponekad zamišljam sirene čiji zov odvlači mornare, zamišljam čuđenje kad ugledaš nepoznatu obalu, zamišljam očaj nakon mjeseci u beskrajnoj plovidbi, okruženi plavetnilom bez kraja i konca. Zamišljam, ponekad, različite vjetrove, neke tople, neke vruće, neke otrežnjujuće, neke koji vode u ludilo... zamišljam vjetrove koji svrdlaju duboko u kostima, vjetrove koji se šćućure u dnu jedara, vjetrove koji lome i vjetrove koji - na posljetku - guraju na dno. Ne, ne mislim da su brodolomi lijepi ili pozitivni, ali su tvar od koje se tkaju priče, dio su mitova, povijesti, tragedija. Dio su kamena od kojeg su izrađene ulice mnogih gradova, dio su suza kojima su natopljene obale, dio su oblaka i neba, dio su čežnje koja nam kuca i lupa u srcima i podsjeća nas da postoji negdje nešto i negdje netko i negdje daleko da postoji obala i negdje daleko da postoje ljudi i negdje daleko da postoje okusi koje nismo probali i buđenja koja nismo doživjeli i boje za koje nemamo imena. |
četvrtak, 28.10.2010.
Čudesna stvar #69 - Bajka
 Bajka Bio jednom jedan princ i bila jednom jedna princeza. Živjeli su zajedno iza sedam mora i sedam gora. Princeza je, kao što princeze već rade, upala u nevolje, a princ je pobio nešto zmajčadi, brodio po olujnom moru, penjao se uz najvišu klisuru, putovao najmračnijom šumom, pobjeđivao najopasnije neprijatelje i na posljeku je svoju damu spasio iz ralja opasnosti. Princ i princeza bi živjeli sretno do kraja života u njegovom kraljevstvu u kojem vladaju ljubav, sloga i međusobno povjerenje. Obožavala sam bajke kao dijete. Obožavala sam ih toliko da mi je majka na posljetku kupila tri toma Bajki naroda svijeta s ilustracijama nekog ruskog umjetnika. I ne znam što me više plašilo: krvave priče koje su se nizale stranicu za stranicom ili jednako zastrašujuće ilustracije. To su bile bajke za odrasle, prepune intriga, prijevara, opsjena, lukavstava. Kasnije sam dobila Schwabove Najljepše priče klasične starine u kojima opet ima svega što raspiruje bujnu maštu djeteta. Ima junaka koji su nalik bogovima, bogova koji su nalik lopužama, prijevara, spletki, sukoba, ratova, krvi i rasporenih crijeva. Ima taštine, oholosti, izdaje. Ima mraka i očaja, jeze i straha. Ali, u bajkama je svijet jednostavan. Junaci čine junačka djela, zlikovci čine opačine. Bogovi rade nered iz dosade, ljubomore, nestrpljivosti, odmazde. Postoji sudbina i ona je zapisana, uklesana i nepromjenjiva, i ta sudbina kaže tko je junak, a tko kukavica i sve se odvija onako kako treba, makar samo rijetki imaju privilegij znati što im je zapisano, a i među tim rijetkima mnogi to znanje plate zdravim razumom. Postoji kaos, postoji red, postoje zmajevi kojima treba odrubiti glavu i koji se skrivaju u mračnim spiljama, postoje vještice, postoje čarobnjaci, postoje vile. Svijet nije očajno, prljavo, bolno mjesto, nego mjesto čarolija, a borba uvijek ima neki viši cilj - makar oslobađanje princeze zatočene u najvišoj sobi najviše kule najvišeg dvorca. U bajkama je svaki problem uvijek prilika za junaštvo, za mudrost, za snagu. U bajkama nitko ne govori o stvarima koje ne nestaju u vatri i eksplozijama, nego trunu, urušavaju se same u sebe, propadaju, raspadaju se, ne zato jer je netko zao i naopak, nego zato jer vrijeme jednostavno čini svoje, a svi smo mi bića vremena, u vremenu imamo svoj početak i u vremenu imamo svoj kraj. |
srijeda, 27.10.2010.
Čudesna stvar #68 - Zagreb
 Zagreb Bilo je toplo ljeto, jedno od onih kada su temperature toliko visoke da nemamo druge nego povjerovati katastrofičnim prognozama, zatopljenjima, uništavanju svijeta oko nas. Bilo je toplo, stvarno toplo ljeto i večer na koju mislim bila je stvarno topla srpanjska večer, i suncu je stvarno trebalo dugo da zađe, polako se spuštalo iznad vrućeg zujanja grada i nebo je bilo ljubičasto, stvarno ljubičasto i sjajno, jedno od onih neba koje jednostavno zapamtiš. Bilo je toplo ljeto i topla ljetna večer i provela sam dio noći umotana tek u tanku plahtu na balkonu, nasmijana, raščupana, sretna i gledala sam kako automobili zuje po petlji, kako farovi nestaju gore-dolje i kako golemi reflektori mijenjaju čitav vidljivi krajobraz. Zagreb se prostirao daleko, daleko, dokle god mi je pogled sezao, svjetla su se u zgradama palila i gasila, glasni su dječaci žurili ulicom, glasni i muževno brundavi, ali dječaci. Zagreb ima neka posebna mjesta. Postoji recimo jedno mjesto na nasipu u koje se možeš zavući, skroz uz samu rijeku, i onda ne čuješ promet preko mostova i ne vidiš ništa osim zelenila oko sebe i rijeke ispred sebe i beskrajnog neba iznad. Ima i zgrada kroz koje prođeš i odjednom se nađeš u požutjelim fotografijama, zelenim od mahovine i tamnim od vlage. Postoje ulice koje imaju svoju povijest, filigransku, ali i hologramsku koja se otkriva tek upućenima, posvećenima. Moj je život vezan uz ovaj grad, uz ovu rijeku, uz ove ulice, uz ove golubove, uz treći znak Gofizičkog zavoda, uz Radio Sljeme, uz lika koji prodaje kestene na Cvjetnom i ukradene poljupce u donjogradskim haustorima. Moj je život vezan uz Zrinjevac, uz vjetar koji dere i zanosi se u moju kosu, uz kave u Tkalči i davnašnje tulume na Opatovini. Moj je život vezan uz ovaj grad: koristim ga kao uzletno-sletnu pistu, kao trampolin, kao moja krila. Foto: Ivan Šebelja |
ponedjeljak, 25.10.2010.
Čudesna stvar #67 - Uspomene
 Uspomene To je bila tradicija: negdje u ovo vrijeme svake godine Dalmatinci bi konačno uspjeli naći put do Zagreba, taman u vrijeme kada počinju predavanja na fakultetu. Uvijek isto: ako predavanja počinju 15. listopada, moji bi Dalmoši u Zagreb došli najkasnije 14. listopada. Poslijepodne. I svake godine isti ritual: taman kada se svi sakupimo, organizirali bismo tulum u stanu na Ravnicama, a taj smo stan koristili kao utočište svaki put kad bi vani bilo preopasno. Recimo, kad bih ja izašla s nekim od mojih neobičnih udvarača i kasnije se odbila javiti. Ili kada bih se po stoti puta posvađala s mamom i kada mi se ne bi išlo u svoj prazan stan. Okupili bismo se svi, uvijek standardna jezgra i uvijek određen broj padobranaca. Ivan bi svirao gitaru, Siniša bi uvijek došao tri sata kasnije, progovorio ukupno tri rečenice i ostatak se vremena naizgled podrugljivo smijao (ali samo naizgled). Pjevali bismo, smijali se, previše pušili, i na kraju bismo Marijana i ja zauzele polovicu Vedrine sobe. Uvijek isto, svake godine isto. Uspomene su divna stvar. Posebno kada naše male skupine trubadura više nema. Vedro je umro prije... uh, gotovo dvije godine. Neki su odselili na druge kontinente. Neki su se vratili u Dalmaciju. Većina nas se poudavala, poženila, podobivala djecu. Zaposlila. Zaboravili smo na naša ritualna druženja, na crno vino u kanisteru, na dijeljenje kauča na razvlačenje, na smijeh, i dim, i pjesmu. A danas sam iskopala Azru i sjetila se tih dana i te su uspomene tople i lijepe, filigranske, raspoređene poput heklanih tabletića po danima moje prošlosti. Imam i drugih uspomena: imam uspomene na suze, na tugu, na zalupljena vrata, na rastanke, na nerazumijevanje. Imam uspomena od kojih protrnem, i od kojih pocrvenim. Imam uspomena od kojih nehotično vrtim glavom i uspomena koje me natjeraju u grlen smijeh. Imam uspomena kojih se prisjećam kadar po kadar, kao u usporednom filmu, upijajući ih polako jer mi u suprotnom srce želi iskočiti iz grudi. A ove uspomene tople su i nježne, čine da se smijem, da se prisjetim kako je to učiti se smijati. |
Čudesna stvar #66 - Odlasci
 Odlasci Naučila sam s vremenom da je znati otići ponekad najveća vještina koju čovjek može posjedovati. Znam da zvuči čudno, danas kada svi toliko vrednuju ostanke, ali ja iskreno vjerujem u odlaske. Ponekad se, istina, zapitam nisam li prerano odjurila. Pitam se žurim li prebrzo, jesam li dala sve šanse. Teško mi je ostati na jednom mjestu: kada ja radim ono što mi prirodno dolazi, jednostavno projurim u svojem smjeru, okrenem se na peti i odem, nestanem, izgubim se. Ali treba znati, stvarno treba znati, dobro otići. Treba znati otići bez ružnih riječi, bez vike, bez zamjeranja. Treba znati otići otvorenog srca da se jednom možemo vratiti. Treba znati kada je trenutak za ustajanje, za izlazak, za pozdravljanje, za posljednji pozdrav. Treba znati kada pustiti da stvari budu neizrečene, neobjašnjene, neomeđene. Vjerujem u odlaske. Odlasci su čisti, jasni, jednostavni. Bolji su od polakog umiranja, od objašnjavanja, opravdavanja, zamjeranja, ljutnje. Odlasci u sebi uvijek nose sjeme nečeg novog, sjeme avanture, ideju slobode - jer iako to prečesto zaboravljamo, mi smo iznad svega slobodni. Slobodni smo misliti, voljeti, trčati, hodati, letjeti. Slobodni smo odlaziti. Najbolji dio s odlascima jest što najčešće pojma nemaš gdje ćeš završiti. Kreneš, odskočiš i možeš jedino zatvoriti oči, duboko udahnuti, stisnuti palce i pomoliti se svecima zaštitnicima lutalica svih vrsta da iza zatvorenih vrata nisu troglavi zmajevi i ina čudovišta, nego nove planine. Na slici je inače, za one koji ga ne prepoznaju, Huckleberry Finn, kakav je u izvornom izdanju knjige. |
Čudesna stvar #65 - Mekana, topla dekica
 Mekana, topla dekica Alergična sam na hladnoću. Ne podnosim je, ne volim, nije mi draga. Ali kad je već hladno, a jest, onda nema ništa tako dobro kao umotavanje u toplu, meku dekicu. Muž me često zeza da mi samo nos viri iz deke (što činjenično ne stoji - vire i stopala jer mi je za stopala uvijek prevruće), ali on nije mjerodavan - on na hladnoću izlazi u majici kratkih rukava. Ustala sam u 5 jutros da dovršim neke poslove koji su ostali na čekanju. U stanu je ugodno, a ja sjedim u debeloj, toploj vesti i umotana u deku. S vrućom kavom pored sebe. I u tom ćete me položaju nalaziti sve do svibnja negdje, kada dovoljno zatopli za moj ukus. |
subota, 23.10.2010.
Čudesna stvar #64 - "Volim te"
 Volim te Moram priznati da nisam najveći fan ovih riječi. Moji dečki su nešto drugo: jednome imam potrebu govoriti to neprekidno, od trenutka kada otvori oči, do posljednjeg poljupca prije spavanja, a jz drugoga neprestano učim da se može voljeti više, dublje, bolje, šarenje, mirnije, strastvenije. Čak i kad misliš da si iscrpio sve pridjeve i atribute, uvijek se otkrije najmanje jedan koji je nov i koji ti nekako prelomi svjetlost tako da se svijet osvijetli iz drugog kuta pa otkriješ čitave nepoznate zemlje. Nemam problem s ljubavlju. Volim mnogo stvari, od ovog šašavog, nespretnog, smotanog, spetljanog svijeta (u redu, posebno jako volim zoru i na poseban način volim suho lišće i svih ovih milijun boja jeseni koje upravo gledam), do mnogih ljudi koji taj svijet nastanjuju. Nemam problem s ljubavlju jer volim mnogo toga i mnogo tih, ali imam problem s "volim te". Od svih načina na koje možeš nekome reći da ga voliš, da ti je poseban, tvoj, važan, volim te je nekako najsirovji, najbezvezniji, najravniji. I najjednostavniji. Kažeš volim te i sve je jasno, a meni kad je ljubav u pitanju skoro pa ništa nije jasno. Jer, ja mogu reći volim te svom dragom i to znači svašta, i način na koji mu govorim može značiti svašta, i mogu reći volim te sinu, a to pak ima ocean značenja, i mogu reći volim te prijateljima, a da ni ne zagrebem po površini osjećaja. Nemam, ponavljam, ništa protiv ljubavi, ali ja bih da se volimo maštovito, da se volimo otvoreno, da se ljubav izriče iskreno, nesputano, šareno. Ne moramo svaki puta reći volim te, neki put su pogledi dovoljni, neki put zagrljaj riješi sve nedoumice, neki put znamo kad se ruke slučajno dotaknu, okrznu, i progovore same, ne čekajući da se glasovi pridruže. Ja bih da se volimo bez volim te, ako je ikako moguće, da se volimo bez parola, da se volimo vlastitim glasovima, vlastitim poljupcima. Ma, i to "volim te" je čudesna stvar. Bude kao pucanj kroz zrak, otvorena, jasna, izravna. I bude ti drago čuti, ispreplesti priče, značenja, planove. Bude ti drago što si na drugoj strani tog "volim te", što si od nekoga voljen, bez obzira kako ti izrečeno to bilo. |
Čudesna stvar #63 - Nepoznati okusi
 Nepoznati okusi Zagrebu zamjeram mnogo toga. Zamjeram mu skučene vidike, zamjeram mu prevladavajuću malograđanštinu, zamjeram mu povijanje glave pred većima i jačima, zamjeram mu servilnost i licemjerje, zamjeram mu mirenje sa sudbinom. Ali ako išta, onda mu najviše zamjeram nedostatak znatiželje. Vidim taj manjak propitikivanja u mnogo situacija, ali konkretno sada mislim na jednu: ograničeno istraživanje okusa. Zato je jedna od prvih stvari koje činim u nepoznatim gradovima srčano istraživanje restorana, što orijentalnijeg i nepoznatijeg, to bolje. Znam, znam, kulinarske je avanture ionako najbolje pokretati u zemlji podrijetla, ali trenutno je mnogo jednostavnije zaroniti u dostupnu varijaciju. Jučer sam, primjerice, sasvim slučajno nabasala na iranski restoran. Simpatični konobar nije znao previše engleskog, ja ne znam njemački, ali svejedno sam uspjela naručiti nešto pod nazivom andana kabab, što je nešto poput šiš ćevapa, ali ljuto. Okej, toliko sam i pretpostavila iz naziva "kabab", ali nisam pretpostavila da će mesne rolice plivati na moru basmati riže sa šafranom i maslacem te malo ribane mrkve. Nisam pretpostavila niti da ću uz jelo dobiti dvije velike zdjele salate. Jedna je jednostavna: rajčica i zelena salata, ali druga... prepuna zdjelica zelenih trava koje sam na prvi pogled ocijenila kao rikolu, na posteljici od luka i rotkvi. Ali nije bila rikola. Dešifrirala sam metvicu, lavandu, timijan i rikolu. Ali bilo je tu još biljaka koje nisam uspjela razotkriti a moji domaćini nisu mi znali pomoći. "Good?", pitao me konobar. Kimnula sam, a on se nasmijao. "Then good!", gestom mi je poručio da što zaboga zabadam nos u detalje? Jel mi fino, je, što me sad briga kakve su to neobične biljke unutra? Hodajući nepoznatim bečkim ulicama (jer sam se, naravno, izgubila), pokušavala sam dešifrirati okuse. Jesu li se uklapali? Jesu. Još sam satima poslije imala osjećaj svježine u ustima. Ali što sam jela? Došlo mi je gotovo da se vratim do restorana - ako ga ikako uspijem naći - i naručim nešto drugo, samo da vidim što ću ovoga puta dobiti na tanjuru. Nisam neki gastronom. Znam što mi je fino, a što nije, relativno pristojno znam kuhati, ali ništa za mene nije tako ludo, uzbudljivo, tako ... sada ovdje zamislite Lizu Minelli u Cabaretu kako trči prema pozornici, ljuljajući bokove i ramena i zvižduće... u nedostatku boljeg opisa, kao otkrivanje novih okusa, prekapanje po jelovniku i ponekad, kad me puste, a često me puste, zavirivanje u kuhinju. Začini, mirodije, kombinacije, ideje... dajte da probam novo, da mi se na nekoj drugačijoj razini otvore osjetila! A jazz musician can improvise based on his knowledge of music. He understands how things go together. For a chef, once you have that basis, that's when cuisine is truly exciting. |
petak, 22.10.2010.
Čudesna stvar #62 - Ljudi s kojima si odrastao
 Ljudi s kojima si odrastao Jedno od najranijih sjećanja koje imam jest provlačenje kroz ormar u sobi moje prijateljice Ivane. Imamo 7 ili 8 godina, naša braća 3 ili 4, naši roditelji su prijatelji i čujemo ih kako se glasno smiju u sobi ispod nas, kako viču i nazdravljaju i dovikuju se. Jedno od najranijih sjećanja koje imam jest dolazak mog tek rođenog brata kući i mutno se, kao kroz vatu, sjećam stričeka Žarka, Ivaninog tate. Kasnija govorna povijest nadopunila je rupe pa tako znam da je striček Žarko vozio mamu u bolnicu jer je tata bio negdje ili je mene skupljao... sjećam se, uglavnom, da su ti ljudi, prijatelji mojih roditelja, bili neizostavan dio mojeg djetinjstva, mojeg života. Često mi se dogodi da jednostavno odšetam iz tuđih života. Odem i zaboravim se vratiti. Izgubim kontakt. Možda je krivo moje duboko uvjerenje da sve stvari imaju početak i kraj, ali želim reći da nije ništa čudno za mene da izgubim kontakt s ljudima s kojima sam nekoć bila bliska. A ljudi su povijest, ljudi su veza između osobe koja si nekoć bio i osobe koja si sada. Ljudi koji te odluče prihvatiti promijenjenog. Nedavno se Ivana vratila u moj život. Jednostavno smo nastavile pričati tamo gdje smo zadnji puta stale. Postala je divna mlada žena, nisam sigurna koliko ona to vidi. Postala je lijepa, topla, talentirana. Postala je netko čije društvo želim neovisno o roditeljima koji se druže u sobi u prizemlju, glasni i veseli. Postala je i više od podsjetnika na neko prošlo vrijeme. Napravila sam puni krug: od djetinjstva sam zaokružila do odrasle sebe i ispalo je da putem nazad mogu sakupiti neke stare, nikad prekinute, samo prašnjave veze. |
utorak, 19.10.2010.
Čudesna stvar #61 - Knjige koje ne možeš ispustiti iz ruke
 Knjige koje ne možeš ispustiti iz ruke Posljednjih dana neprestano sa sobom vučem knjigu koja me oduševljava. Preporučila mi ju je prijateljica i bila sam jako zadovoljna kada sam vidjela da je jako debela, jednako kao što sam bila zadovoljna kada sam pronašla Harukija Murakamija koju sam navlačila cijelo ljeto (700 stranica!) i onda bila tužna što je gotova. Malo je toga takav čist i jednostavan gušt kao pronaći knjigu koja je toliko dobra, toliko jasna, toliko uzbudljiva, da ne možeš zamisliti da se rastaneš od nje. Bilo je knjiga koje sam čitala hodajući, jednim okom pazeći da ne udarim u nešto ili nekoga. Bilo je knjiga koje sam čitala neprestano kradući svaki slobodni trenutak da bih se zapiljila u slova. Nisu sve tako sjajne, ali presjajno je, preuzbudljivo naći neku koja jest. (Na ovoj sadašnjoj sam na posljednjoj četvrtini i već tugaljivo gledam kako se približavam kraju. Zapravo ne želim saznati kraj, ali naravno - ne mogu si pomoći.) |
