1000 čudesnih stvari

Čovjek-kamera
Ne znam je li ovo čudesna stvar. Ne znam niti ima li još netko tko to radi, ili ćete sada pročitati i pomisliti da sam potpuno poludjela (ako to dosad već niste).
Što je dakle, čovjek-kamera?
Neki put, evo recimo kao ovih dana, kada je proljeće i kada moj grad oživi odjednom i izvuku se ulični svirači na gotovo svaki ugao, i ljudi zauzmu sve terase, i sve je šareno i veselo, i na Cvjetnom one tete izvuku sve cvijeće, i imaš dojam da iza svakog ugla dopire muzika, žamor... Tu je netko tko se igra s električnom gitarom i pojačalom spojenim na akumulator, malo niže kontrabas, klarinet i bendžo, pa krivudam ulicama i nabasam na muški zbor koji pjeva o moru i olujama i valovima pa me guraju ljudi i ziba se masa i ja se zibam s njima i noge same nalaze put kroz labirinte središta grada (nisu labirinti nego samo meni poznati kutovi) i zavijutci) pa nalijećem na djevojku kod koje sam prošle godine kupila pletenu narukvicu (imam fetiš na te pletene i kožne gluposti kao da i dalje imam 17 pa moram svezati nešto oko ruke da se zna da se igram s cool klincima iako ništa nije dalje od istine). Pa hodam dalje, a dalje su štandovi i gužva i guranje i momak koji izrađuje nešto od žice i kupila bih tog čovječuljka s kormilom, kupila bih ga radije nego išta, ali nemam novaca sa sobom pa se zahvaljujem i žurim dalje. Neki put, kad sunce počne zalaziti u svim nijansama plamena, i blještati na staklima i izlozima i prozorima, osjećam se kao da kroz svoj grad jurim s kamerom u očima, i sve je oko mene priča - onaj momak s kontrabasom i šeširom koji maše djevojci u prolazu, on je priča, policajac koji hofira vozačici na križanju (a hofirao je, tako se predivno nasmiješio da ti dođe da se vratiš i poljubiš ga, eto tako) i on je priča, ona djevojka koja je i prošle godine prodavala pletene narukvice, ali prošle godine su joj se oči smijale, a sada djeluje kao da prebolijeva nekog (ili samo ja sada lakše uočavam te koji prebolijevaju) i ona je priča, ona je prava priča.
I tako hodam kroz grad, sjednem na trgu i promatram lica koja prolaze, promatram momka koji sjedi pored mene i gleda u nebo i onda uzdahne teško, baš onako, kao da će mu prsni koš prsnuti od tuge, a pušta taj uzdah jer misli da ga nitko ne gleda, a i ne gleda ga - to sam samo ja. Promatram dečka koji skače oko kazališta ne bi li impresionirao grupu cura na stepeništu pa se - prigodno - i raspadne, bake u razgovoru, starijeg muškarca koji sjedi sa sinom i gleda u pod, a sin je... pa... jedan od onih koji te zauvijek trebaju i sve se to slaže u golemi šareni film u glavi, a kao po naređenju moja glava sama pronalazi i prateći soundtrack. I sad dok ovo pišem i dalje vidim slike i filmove i boje i blještavilo.

To je ta moja kamera koja se ponekad pokrene u glavi. I za mene je jedna od najčudesnijih stvari.

Pizdarije
Znate na što mislim? Recimo, probdjeti noć. Ili na sjesti na prvi vlak koji kreće s kolodvora u trenutku kad na njega stigneš. Ili na otići nekamo na blef, samo s ruksakom.
Ili na prodivljati kroz grad, od početka do kraja, i zakočiti ujutro tek.
Ili se debelo u tridesetima odlučiti na letenje. Ili ronjenje. Ili na otkrivanje slikarskog talenta. Ili na sviranje. Ili na... nešto.

Znate? Stvari koje se ne rade. Koje ljudi preskaču da bi si uštedjeli kasnije nevolje. Male pogrešne odluke. Male nerazumnosti. Ono što smo spontano radili kao djeca i u mladosti, a onda, nakon udaranja glavom u nekoliko zidova, shvatili da nam je možda bolje bez toga. Namjerno izazivanje nevolje. Prkošenje onome kako bi trebalo i što se obično radi. I onome što su nam rekli da se treba izbjegavati. A ponekad i svima "njima" koji nam govore što je pametno, a što nije.

Pizdarije su one stvari koje kasnije usele u rečenice "sjećaš se onda kad..." i "ne mogu vjerovati da smo...". To su pizdarije. Ono čeg se sjećaš kad sve ono razumno klizne na svoje mjesto - ne u drugi, nego u dvjestoti plan.

Jednostavno - kao sacher torta nakon izvrsnog ručka. Može bez toga, stvarno može, ali ovako je puno, puno, puno bolje.

Čudna stvar koja ti presiječe dan
Gledala sam jučer na Radničkoj, taman oko pola 5 kada se svi vraćaju s posla nervozni i umorni, kada je gužva i trubljenje i kada je sve ono što inače izbjegavam, dakle gledala sam jučer žonglera kako se igra pred automobilima zaustavljenim na semaforu. Vrtio je te svoje čunjeve, bacao ih u zrak, poskakivao amo-tamo dok su ovi stajali na semaforu i vjerojatno - kao i ja - gledali u njega. Kad se upalilo zeleno, pojurio je nazad na pješački otok, djevojci koja ga je čekala - s hulahopom.
Ne znam zašto me toliko razveselio.
Možda volim ljude koji nose u sebi tu iskru djetinjeg ludila. Koji će se igrati, riskirati da ispadnu smiješni, da se nešto loše i nepredviđeno desi.
Ili je naprosto smiješan, onako radosno smiješan.

Volim te stvari koje se dogode izvan planirane matrice dana. Stvari poput ciganke koja me uvjeravala da mi treba pogledati u dlan. Ili poput dečka s kojim sam jednom jela kisele krastavce na podu fakulteta. Takve stvari. Mala ludila, male proplamsaje pokazivanja srednjeg prsta predvidljivom toku života.

Ono kad ti nepoznat čovjek pomogne
Jedno divno prijateljstvo nastalo je kad mi je osoba koju tada nisam ni poznavala ni - zapravo - ikad do tad vidjela, dala posao. Bila sam na egzistencijalnom dnu, radila sve i svašta ne bih li preživjela i užasno strahovala od mogućnosti da takav život postane moja sudbina. Zašto je vjerovala u mene? Ne znam. Ali jest i pomogla mi je, a to je nešto što je otvorilo vrata prijateljstvu i povezanosti koji su ostali zauvijek.

Nije se jednom dogodilo da odgovor na molitve (bez vjerskog konteksta:)), bude netko posve nepoznat. Ili netko kog posve površno poznaješ. Dugo bi trajalo nabrajanje ljudi koji su u moj život upali upravo tako, iz neba pa u rebra, slučajno, otvarajući mi vrata, pridržavajući me dok sam nesigurna na nogama, gurajući me kroz život.
Neki put je to bio razgovor kad sam ga trebala. Drugi put preporuka. Treći put povezivanje s nekim tko mi može pomoći. Ali bez greške osjećam i razumijem te blagoslove koje imam u životu i koje dobivam čitav život - i zahvalna sam na svakome od njih. Zahvalna je možda preslaba riječ.

Jer nije stvar samo u tome da ti netko riješi konkretan problem. To je puno i to je ogromno, ali nije sve. Jako puno ima u tome da ti takvo što vrati vjeru u život. Nekako, kad vidiš da postoje ruke koje potapšaju po ramenu i pruže ruku da ustaneš, znaš da će sve biti u redu. ZNAŠ da hoće. U svijetu koji se ipak brine za tebe, ne može biti drugačije. Jedna od neobičnih stvari koje sam morala naučiti jest što nikada ne možeš vratiti onome tko je tebi dao. Gotovo nikada. Kad ojačaš i dođeš toj osobi i kažeš, gle, daj da nešto učinim za tebe, uglavnom otkriješ da nemaš što. Osim osjećati zahvalnost i ljubav i radost. I paziti da ne propustiš priliku da isti dar daš nekom drugom, nekome kome zaista treba. Samo to.

Akvarel pred očima
Znate na što mislim?
Kad plačete, recimo, kad stvarno dugo plačete i suze vam se slijepe po trepavicama pa odjednom podignete pogled i vidite kako se svijet prelijeva kroz te kapljice kao kakav akvarel, kao razmazana slika. Ili kad vas uhvati prehlada. Ili kada izronite iz mora, a kapljice ostanu na očima pa gledate kroz tu zavjesu boja i razlomljene svjetlosti - kao kroz kaleidoskop.
Ali najviše, kad plačete i kad se svijet čini grubim i izlomljenim i teškim - onda ponekad ta šarena maglica boja i oblika, taj razliveni svijet pred očima, vrati nadu.

Ima puno, puno ljepote u tuzi. I puno smirenja.

Biti ja
Da, i ja sam pretplaćena na one razne motivacijske stranice koje mi redovno šalju podsjetnike o tome kako je izvrsno biti osoba koja jesi, kako treba misliti pozitivne misli i sve će biti u redu, strah je bespotreban produkt besposlenog uma, i tako dalje i tako dalje. Iskreno, nikad me niti jedna od tih stvari nije uvjerila da je baš sjajno biti osoba koja jesi. Više sam čitala i razmišljala hoću li i ako hoću, kada ću, ipak ja biti sigurna u sebi i ne pitati se jesam li dovoljno zanimljiva, pametna, lijepa, dobra, jesam li dovoljno suosjećajna, razumna, mudra, dajem li dovoljno podrške, jesam li dovoljno... nešto. I gledala sam kako se ljudi povezuju i spajaju, kako formiraju prijateljstva i ljubavi i pitala se kako im to uspijeva tako lako, a meni ide tako teško, pitala se zašto u svakom društvu stršim kao proverbijalno govno u proverbijalnom sladoledu. Toliko sam dugo htjela biti dio nečeg većeg, toliko sam dugo htjela pripadati da sam pristala na manje i završila čitajući motivacijske postere.

Čudna je stvar to pripadanje. Veći dio života ne pripadam nikome i ničemu: nisam imala čvrste obiteljske veze, nisam imala prijatelje koje vučeš od malih nogu, nisam imala društva, duge veze... ništa zapravo. A kao na svakom tulumu na kojem nisi, uvijek misliš da je zabava bolja nego što zapravo jest. Misliš da ti ljudi koji imaju ljude bolje žive, sigurniji su, imaju više podrške, razumijevanja, ljubavi. I onda uskočiš u to i putem zaboraviš na neke stvari koje si krvavo stjecao tijekom života, malo se smanjiš, suziš, uguraš u neku ladicu koja ti je namijenjena - i nemojte me krivo shvatiti, dobra je to ladica, udobna, topla - ali si se smanjio i suzio i ugurao...
A onda ti jedan dan dopizde motivacijski posteri i shvatiš da si bolji, veći, jači, čvrstiji, od ideje na koju si pristao.

Ne znam kako mi je došla jasnoća te spoznaje. Možda jer sam si večeras poklonila zvijezde i mrak i smijeh i spontanost života. Možda jer sam odjednom osjetila kako ona prava ja pulsira duboko u meni i kaže, dosta je bilo zajebancije. Ti si jača od ovoga. I bolja. I spremnija. I odlučnija. Možda jer je nestalo straha. Možda jer sam osjetila kako miriše sloboda. Možda.
A možda je stvar i u tome što sam se sjetila da sam ovdje sa smislom i razlogom i svrhom. I da imam cilj, ciljeve zapravo. I da ću ih ostvariti, o još kako ću ih ostvariti.

I to želim vama koji čitate: potresanje nevidljivih okova i oslobađanje. Istina je predivna stvar.

Sunce u retrovizoru
Ponekad se vozim, bude već kasno poslijepodne, dan bude predug, ili pretežak ili prebolan ili jednostavno pre nešto, dan kao današnji recimo, i vozim se umorna, nervozna, nikakva, kopam po radiju jer me nervira glazba, vrtim stanice, gledam oko sebe i pokušavam pobijediti potrebu da se okrenem i vratim kući, a onda se - ponekad, ako imam sreće - u retrovizoru ukaže sunce koje zalazi, ukaže se nebo koje je crveno, crvenije od crvenog, i uhvatim se kako gledam u to nebo u retrovizoru, gotovo nesvjesna činjenice da vozim, da sam u prometu, među ljudima, da imam cilj i odredište, da nekamo idem, nego samo promatram to sunce i ponekad, kao danas, osjetim da duboko iz mene ključaju suze.

Ne znam zašto me pogodi toliko to sunce koje se ukazuje u retrovizoru, zašto me dodirne više nego kad ga ugledam, jednako lijepo, pred sobom. Možda zato što nekako djeluje prošlo, kao da me podsjeća na lijepe dane koji su prošli, na nešto što ostavljam za sobom. A to je uvijek nekako gorko-slatko, kao okus soli na koži u ljeto predvečerje, kao okus soli i miris vjetra, i žamor mora pod nogama.

Samostalnost
Danas je veliki datum za mene. Naime, na današnji dan prije 13 godina odselila sam iz roditeljskog doma u podstanarski stan. Nisam promijenila samo adresu, iako je i to tražilo malo navikavanja, već sam ostavila sigurnost života s roditeljima i odselila s prijateljicom u stan koji će sljedećih godinu i pol biti moje utočište, skrovište, zaštita.
U to vrijeme nitko nije najbolje razumio u čemu je stvar: rođena Zagrepčanka, s roditeljima koji žive u središtu grada i s naizgled strukturiranim i sigurnim životom odlazi u podstanarski stan koji jedva plaća s primanjima malo većim od minimalca... I još živi s prijateljicom, a ne s dečkom. Obrve su se dizale u svim smjerovima, vjerujte, majka je neko vrijeme imala i kampanju otkrivanja skrivenih motiva za moj odlazak, naglašavajući svime kako misli da je moja prijateljica odgovorna za takvu promjenu.
Nije bila iako, istini za volju, teško da bih sve to bez nje preživjela.

A zašto sam otišla?
Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, i tako dalje i tako dalje. A ja ne vjerujem da itko treba živjeti u nesreći.
Htjela sam isprobati što mogu. Htjela sam slobodu. Htjela sam pravi život u kojem, eto, mogu i nadrljati zbog neke odluke. Htjela sam vidjeti od čeg sam napravljena.
Tako nekako. Ali najviše, htjela sam znati da sam slobodna.
Odletjela sam.

Uskoro sam i prilično bolno sletjela: ostavila siguran posao i sigurna primanja radi riskantnog projekta koji je propao, našla se na cesti i egzistencijalnom dnu, snašla se nekako i vratila... Kasnije su mi ljudi znali reći da sad sigurno žalim makar neku od tih odluka: napuštanje roditeljskog doma, otkaz, tvrdoglavo odbijanje povratka kući. Ne. Bila sam i jesam slobodna, samostalna, svoja. A ti trenuci kada otkrivaš samostalnost, kad zakoračuješ u nepoznato vođen samo nekom slijepom vjerom da će sve IPAK biti u redu, da ćeš zakoračiti i poletjeti, da će se otvoriti padobran, da nećeš sletjeti na tvrdo - ti su trenuci najdivniji na svijetu i želim si ih još puno, puno, puno i makar upola onoliko intenzivnih koliko je intenzivan bio taj prvi korak, prije 13 godina.

"Ne može se"
Pisala sam jučer o rijekama i o tome kako me tata po kratkom postupku uvjerio da se ne može hodati s kraja na kraj rijeke.
A razgovor je - što me on voli podsjećati svakom prilikom - tekao otprilike ovako.
- Ja bih htjela hodati skroz do kraja rijeke.
- Ne postoji kraj rijeke. Ova se rijeka ulijeva u drugu rijeku.
- Dobro, onda do kraja druge rijeke.
- Ali ta druga rijeka se ulijeva u Crno more.
- Onda do Crnog mora.
- To je nemoguće - kaže tata i smije se.
- Zašto?
- Jer je to jako dugačak put.
- Onda nije nemoguće, samo dugo traje.
- Ma skoro da je nemoguće.
- Vidjet ćeš, kad ja jednom prohodam do Crnog mora i skroz okolo i vratim se s druge strane, vidjet ćeš!

Mislim da me ništa ne motivira tako kao, "ne može se", posebno kad razlog za to nije ništa drugo do li lijenost ili nedostatak volje.
Prije par godina, malo nakon izlaska iz bolnice, prvi sam put nakon puno, puno godina s prijateljem krenula na Sljeme. Došla sam do pola i zadihano odustala. Na povratku sam pričala s mužem o tome kako je teško popeti se pješke na Sljeme, a sigurno je još teže popeti se biciklom.
- Zaboravi - rekao mi je kroz smijeh.
- Zašto?
- Prestara si. Izvan forme. Bolesna. Ne možeš to više.
Okladili smo se tad. Imala sam puno kilograma previše, zapuhala bih se penjući se do stana (živim u maloj dvokatnici), nisam se mogla pješke popeti na Sljeme. Kladili smo se da ću uspjeti - u Canonov profi digitalac koji mi je obećao kupiti ako uspijem.
Trenutačno skupljam novac za novi objektiv. A usput, sve češće razmišljam o onome putovanju do kraja rijeke.

Rijeke
Odrasla sam u blizini rijeke, u zgradi gdje nas je jedva vidljiva crta podsjećala da na poplave i na divljanje vode i na to koliko smo joj blizu.
Odrasla sam uz šetnje nasipom i jedna od prvih stvari koje pamtim je moje nagovaranje oca da šetamo do kraja rijeke, do mjesta na kojem se - kako mi je već bio objasnio - ona ulijeva u drugu rijeku. Bila sam razočarana kad sam shvatila da ne postoji taj neki čudesni kraj rijeke, točka na kojoj nema dalje, neki procjep koji jednostavno preskočiš, nego ta druga rijeka nastavlja teći sve do mora.
To je puno hodanja, rekao je tata.
To je pustolovina, tvrdila sam ja.

Kad god uđem u ta čudna stanja svijesti, hodam uz rijeku. Možete me vidjeti kako hodam od mosta do mosta, prelazim preko pa hodam nazad, kao neki poludjeli somnambulist (da, obično je čudno doba noći ili jutra). Ponekad samo dođem do obale i stojim ondje i puštam da mi oči vide sve svijet iz drugog kuta. Recimo, jato ptica koje odjednom sleti na poput ulja mirnu površinu rijeke. Ili nemirne virove koje iz daljine niti ne primijetiš. Ili duhove uličnih svjetiljki na vijugavoj, tamnozelenoj vodi.
Ili, a po to uglavnom i dolazim, jednostavno mir. Postoji to jedno mjesto, moje mjesto, na kojem nema prometa, nema glasova, nema ljudi, i ako legneš na travu, vidiš samo nebo i ptice i oblake i zelene vrške trave i možeš zatvoriti oči i biti bilo gdje.

A i jednom ću, vjerujte, početi hodati uz obalu rijeke sve do mjesta gdje se ona ulijeva u drugu rijeku i onda dalje, dalje, dalje, sve do mora.


Foto: Anita Andreis

Koncerti
Neke stvari pamtim i nakon 20 godina s nepogrešivom točnošću. Recimo, prvi ulazak u Jabuku. Imala sam 14ineštositno, i jedva sam namolila izlazak. Nisam znala što me očekuje - vodila me prijateljica koja je počela ranije izlaziti. Ušla sam kroz vrata u prekrcan prostor i odjednom me zvuk udario u pleksus. Nikada prije, a možda ni poslije nisam imala tako fizičku reakciju na glazbu: basovi su svrdlali po mom tijelu, duboki groove me tjerao da pocupkujem i pokušavam plesati, a sve je skupa bilo potpuno distorzirano i stvaralo nemir...
U onoj mladosti u kojoj ljudi potrebu za koncertima obično ispucaju iz sistema, ja sam svoj trag ostavljala na drugim mjestima. Tako se posložilo.
A onda sam se udala i dobila dijete i u jednom trenutku jednostavno počela divljati po koncertima. Putovala sam u druge države, vraćala se isti dan, nespavala, smrzavala se, kisnula, upadala u blato, upadala u najnevjerojatnije situacije (kad sam se vratila s jednog posebno loše organiziranog koncerta u 8 ujutro drugi dan, neispavana, blatna, prašnjava, znojna, pokisla, gladna, muž mi je otvorio vrata i rekao, O gle, Huckleberry Finn!), ali potreba da se izgubim u masi, da skačem, da se kladim sama sa sobom čime će otvoriti, što će sljedeće, da molim u sebi da svira ovo ili ono, da derem grlo i pjevam najglasnije što mogu - e to ne jenjava.
Možda je stvar u tome što svaki put kad zagrme s pozornice, kad stvarno zagrme kao što su u nekoliko navrata zagrmili sinoć, ja imam istu onu fizičku reakciju na glazbu kakvu sam imala pri prvom izlasku u životu pa ovaj put raširim ruke i pustim da udari u trbuh, u srce, u mene, da me zavrti i provrti i ispljune na kraju, da imam osjećaj da me to što sam čula nekako... opralo, očistilo. Nekako.


A i morat ću izgleda ove čudesne stvari složiti po abecedi - već sam pisala o nečem sličnom, ali nema veze, pisat ću još milijun puta, imam osjećaj.

Proljetne zore
Nisam oduvijek bila ranoranilac. Dugo je vremena jedini način da vidim zoru bio probdjeti noć. A onda se, kao što obično bude, nešto promijenilo. Prvo sam prestala ustajati u 8 i pomaknula budilicu za pola 7. Pa za 6 i 15. Pa za 6. Pa je tako klizila kazaljka sve više i više prema nazad, dok konačno nije završila na brojci 4. Da, zvoni mi sad svakog jutra u 4. Ustanem 15-ak minuta kasnije, priznajem.
Jedna sjajna stvar kod tako ranog buđenja je predivan nebeski show koji svako jutro gledam. Nije zora ista zimi, kad se nekako prišulja i samo pojavi odjednom, bez najave, bez onih paunski hvalisavih boja, bez dramatike. Ali kako se zima približava proljeću, počne se mijenjati i to jutro: postanem toga svjesna kad prvi puta ugledam golemu crvenu loptu kako se diže iznad neba i znam, još malo, uskoro, još koji dan, tjedan možda i proljeće dolazi.
Proljetne zore nešto su posebno i drugačije. Tople su, meke, prštave. I ako se probudite, ako se stvarno probudite na vrijeme da ih vidite, nema šanse da vam ijedna od svakodnevnih, uobičajenih, svjetovnih gadosti upropasti dan.

Jake žene
Ja, eto, potječem iz obitelji jakih žena. Čitava se obiteljska povijest isprepliće oko njih, oko njihovih iznimnih života i ludih podviga. Nevjerojatne su, jake, svoje, nesalomljive. Za mene su bacile prilično veliku sjenu - ali me i inspiriraju, potiču, njihova me uporna tvrdoglavost goni da idem dalje, da budem barem malo njima nalik.
Jedna od stvari koja je neumitno utjecala na moj manjak korijena ili osjećaja pripadnosti sigurno je činjenica da sam neobičan mišung svega i svačega. Moj je djed Crnogorac, rođen u selu na tromeđi Crne Gore, Srbije i BiH, na području Sandžaka koji je i danas dio svijeta zapeo u nekom paralelnom svemiru a na početku 20. stoljeća, kad su rođeni moj djed i njegova braća bio je vrlo osebujno mjesto. Posebno selo u kojem su rođeni - neki od rođaka nađenih na društvenim mrežama poslali su mi slike: klisura, klisura, klanac, kuća, klisura... Prabaka je ostala sama, ne zbog rata ili nečeg, već zato što se udala za guslara, jednog od najpoznatijih u crnogorskoj povijesti, a guslar je odlazio, vraćao se, radio djecu, opet odlazio... Baka je smislila, čini mi se, najgenijalniji plan za koji sam čula: djecu je slala u sjemenište i vadila ih iz sjemeništa kad bi stasali za fakultete. Moj djed je završio zanat i studij prava zahvaljujući starijoj braći i neovlaštenom kopiranju svjedodžbe. Morao je, naime, birati hoće li zanat ili fakultet, a on je odlučio (kao i njegova braća!) da želi oboje.
Djed je najmanje obrazovan od svoje braće - završio je pravo i radio čitavog života kao direktor jednog jako velikog i danas živog poduzeća. Njegova braća i sestre završili su kemiju, matematiku, arhitekturu, filozofiju, fiziku, jezike. Svi osim jedne sestre koja je istjerana iz jednog exYu velegrada jer je nosila hlače i tvrdila da je njen poziv da bude slikarica, a ne žena, majka, domaćica.
Ponosna sam na svoje pretkinje. Ponosna sam na onu prvu ženu koja je dala prezime - koje nisam udajom promijenila - a koje znači "vještica". Pitam se čime se bavila za život.
Ponosna sam i na baku koja je vratila ogromnu stančinu jer se "nije za to borila". I koja je dala otkaz na mjestu, hm recimo da je to ekvivalent današnjeg ministarskog, jer je tvrdila da ne bi mogla živjeti sama sa sobom u suprotnom. Ponosna sam na baku koja je pobjegla iz svog slavonskog sela i borila se za ono što je vjerovala, a znam i koju je cijenu platila.
Ponosna sam i na ove divljakuše s druge, majčine strane - vjerovali ili ne, s te strane obiteljske loze dolaze Ciganke i Mađarice, žene koje je ovamo doplavila neka luda ljubav i koje su radi te ljubavi radile... pa, svakojake zvizdarije.
Odrasla sam uz majku koja prema životu ima stav buldoga na ecstasyju, uz baku koja je pokopana uz najviše počasti iako su prošle godine a da je jedina počast bila čuvanje unuka, uz priče o ludim pretkinjama koje su preplivavale Dunave i Drave, divljale, jurile, inatile se cijelom svijetu i tvrdoglavo ustrajale na tome da su veće od života. Znam da svaka obitelj ima svoje mitove i mitske junakinje, ali na današnji dan ja koristim priliku da se sjetim svih svojih i da im, ovako javno i naglas, zahvalim na tome što su takve, lude, tvrdoglave, przice, svađalice, piljarice i divljakuše, što si nisu mogle pomoći i ukrotiti taj svoj divlji temperament sve redom jer su mi u nasljeđe ostavile vrlo čvrsto uvjerenje da ja mogu postići i ostvariti ama baš sve.

A i da je sasvim u redu ponekad savinuti pravila, izvitoperiti ih, zažmiriti na njih... jer se tako može izvući rješenje kojeg se nitko drugi ne bi sjetio. A i pravila su tu da bi se savijala.

Na slici je moja baka. Ona koja je odbila privilegije i povlastice i koja je živjela iz principa i uvjerenja. A i tvrdoglavosti. Zadnja je s desna. Kažu da smo iste. Ponosna sam ako je tako.

Svijet
Netko drag je u komentarima napisao da sam gotovo manična.


U kakvom? Evo, sad ću ti reći.
U svijetu u kojem se probudim u pola 2 u noći, i neka me tjeskobna tuga steže oko srca (a došli su i užasni snovi jer uvijek dođu) pa ustanem, obučem se i sljedećih nekoliko sati šetam svojim usnulim gradom. Pa promatram nebo, zvijezde, promatram mračne prozore kuća, ali i one iza kojih se vidi neka svjetlost pa onako, za igru pokušavam pogoditi zašto taj netko bdije. Možda uči. Možda ga mori nesanica kao mene. Možda sprema ispit. Možda čuva malo dijete. Možda vodi ljubav. Možda - čak i to možda - umire. Pa razmišljam o tom nekome. O tome što voli, kako se ponaša, kakav je. Razmišljam što će misliti o svijetu sutra. Pričam si njegovu priču - do sljedećeg prozora.
Živim u svijetu u kojem poznajem sve boje jutra i sve mirise večeri. I u svijetu u kojem vjetar ima svoje lice.
Ponekad se vozim i promatram svijet oko sebe i nabrajam si gdje sve još nisam bila, a želim. I što sve još nisam bila, a želim. I tko sve još nisam postala - a baš bih mogla.
Živim u svijetu koji se mjeri između osmijeha i između pokušaja da živiš sebe. I u svijetu u kojem te inspirira nešto za što možda nećeš dobiti priznanje niti novac niti crvene tepihe - niti je išta od toga važno - jer kad to završiš... pa završio si. Proživio si život. Još ako ponekad napraviš nešto što se ne radi, ili budeš nesmotren ili budeš blesav ili glup ili šašav ili luckast ili... pa osjetiš odjednom kako srce lupa i ne prestaje jer živi. Stvarno živi. Pa makar bila greška.
Živim u svijetu koji je ogroman, šaren, predivan. Ponekad ga osjetim na jeziku, kao kad te uhvati ljetna kiša pa ti se slije u usta i to je nekako dobro, nekako meko i toplo i ludo, ludo, kao globus kojeg postaviš naopako.
Živim u svijetu u kojem se noći probdiju i u kojem se zore dočekaju, u svijetu u kojem goriš, pa makar iz ljubomore, bijesa ili tuge.

Ali, nemoj misliti da ne tugujem. Ponekad, kažem ti, ustanem u 2 ujutro s takvom boli da mogu jedino hodati i hodati i hodati, sve dok se ne umorim, sve dok mi ne promrznu prsti, sve dok mi noge ne nađu put nazad kući. Ponekad se mogu sklupčati na pod i čekati da sve ode, nestane, da ja nestanem sa svime.
Ali svako jutro ustanem. I u tome nalazim svu sigurnost koju trebam: u nekom kukcu koji skakuće po lokvama na gradilištu dok ja kidam sve veze koje postoje i osjećam kako mi se utroba grči i trga, i plačem i ljutim se i imam osjećaj da ću umrijeti, sad i ovdje, na tom gradilištu, ali onda ugledam tog kukca i sjetim se pradavnog predavanja o površinskoj napetosti pa se počnem smijati jer eto, živim u svijetu u kojem netko hoda po vodi.
I bojim se ponekad. Ponekad sam tužna. Ali i u tome ima neke ljepote, i u tome ima čudesnosti. Samo ako si dopustiš vidjeti.

Zvijezde
Imam jedno sjećanje koje mi uvijek izmami osmijeh na lice: imam pet godina, vruće je ljeto u Zadru, a deda i ja promatramo noćno nebo. Deda mi pokazuje zvijezde i objašnjava koja je koja. Naučila sam nalaziti Velikog i Malog medvjeda, Danicu, Oriona, Strijelca i sva ostala zviježđa prije nego sam si - doslovno - znala sama vezati cipele. Objašnjavao mi je deda tad kako je Lajka otišla na Mjesec i kako je ostala tamo jer je nisu mogli vratiti i kako sada Danica treperi jer zapravo plače za njom. Nabavio je jednom i nekakvu ćirilićnu knjižicu u kojoj su bila nacrtana zviježđa i planeti, one famozne slike "ljetno nebo" i "zimsko nebo", proračuni, nacrti... koješta. Tog sam ljeta svladala i ćirilicu.
Kako sam odrastala, deda i ja smo nastavljali razgovarati o zvijezdama, planetima, sustavima, a u naš se mali svijet probio i David Attenborough. Htjela sam tada biti istraživač, rekla sam dedi, htjela sam to najviše što se nešto može htjeti kad imaš - hm, ne sjećam se točno koliko, osam možda? Htjela sam biti istraživač, objašnjavala sam mu danima, htjela sam istražiti svijet i vidjeti sve što se može vidjeti, popeti se najviše što se može i onda se vratiti i pisati o tome. Tako sam ja to objasnila dedi. Ponekad se pitam bi li bio razočaran da me sada vidi i da zna da, eto, ipak nisam postala istraživač, čudnovata kombinacija Cousteaua i Huckleberry Finna, kako sam si ja zamišljala pustolovinu.
Deda je davno umro.
Ali dogodi se ponekad, kao danas, kad život zgusne i nekako bude težak u srcu i na ramenima, da noge same nađu put. Večeras sam se našla na vrhu brda iznad moga grada, visoko odakle puca pogled do Zagreba koji svjetluca poput žutog treperavog tepiha u daljini, ondje gdje je zrak gust od dima koji dopire iz dimnjaka (mirisa slatkog i oštrog istodobno), gdje je tiho i mračno i gdje digneš glavu i odjednom te oplahne pogled na zvijezde, na visoke, treperave žute zvijezde, na mjesec koji se smije poput one mačke iz Alise u zemlji čudesa, i moja glava kao po naredbi počinje pretraživati horizont tražeći oba medvjeda i Strijelca i Jupitera i Veneru i Merkur i...
...i ima neke čudne utjehe u njima gore. Uvijek su tu. Bile su tu i kad sam izašla iz bolnice i stajala u mraku, razmišljajući da život mora biti nešto više, nešto bolje. Bile su tu i kad sam se opraštala s nekim dragim ljudima koji su otišli zauvijek i kad sam dočekivala zoru lomeći u sebi tko sam i što sam i što želim.
Bile su, srećom, tu i danas, dok sam stajala gore i gledala kako se rastapaju u žute razmazane mrlje, poput gumba na kućnoj haljini neke bake.

Foto: Zvonimir Ferina
Zagreb noću
Najviše volim kod Zagreba što mi noge same nalaze put do poznatih odredišta. Pustim ponekad da me nose njegove ulice, kamo me već treba odnijeti, i čekam da se moja stopala i Zagreb usuglase oko toga kamo ću. Dugo već ne živim ondje i dugo već zagrebačke ulice više ne udaraju onaj ritam mogućnosti i uzbuđenja. Sada su samo ulice koje me, ponekad više, ponekad manje, ali često, stvarno često, ispunjavaju ljepotom. Posebno noću. Ako ste ikada promatrali Zagreb s neke visine - a ja sam živjela na 16. katu nebodera - znate da odozgo izgleda kao golema, uspavana životinja, kao nešto što pulsira, diše, ključa od života. Lijepa je to misao.
Ponekad se noću vozim kroz Zagreb i ponašamo se - Zagreb i ja - poput para na prvom izlasku. On meni pokazuje svjetlucanje ulica i pretrpane kafiće, dim i smijeh, pokazuje mi maglu koja se valja po asfaltu i palucanje zvijezda na nebu. A ja slušam njegove priče i smijem se njegovim šalama i opet se iznova zaljubljujem u njega.

Foto: Diana Pečkaj Vuković
Madeleine
Izjurila sam iz trgovine i gotovo je srušila: sitna, pogurena, jedna od onih baka koje hodaju tako da im je cijeli gornji dio tijela gotovo poravnat sa tlom. Iskrivljena u čudnovati upitnik, stajala je na semaforu i drhtavom rukom pokušavala poravnati - ovako, na oko - tešku vrećicu. Ponudila sam pomoć, a ona me pogledala onim pogledom koji se napola pita jesam li sišla s uma, a napola bi me poslao k vragu. Stajala sam na trenutak kao da mi netko svrdla po utrobi: ne zbog bakice, ne zbog onog vječnog pitanja koje si postavljam svaki puta kad vidim ovako iskrivljene ljude (koliko je, zaboga, težak bio taj životni teret), već zbog sjećanja. Prije par godina moj je prijatelj umro. Ne naglo, ne neočekivano, ne... ali, nepravedno. Baš - nepravedno. Uvijek smo se šalili na račun njegove bake, jednako sitne, male, pogurene otočanke, koja je uzbrdo i nizbrdo po otoku jurcala noseći stvari (jednom i filadendron, ako se dobro sjećam priče) i tjerajuć k vragu svakog tko bi joj ponudio pomoć. I tako se nađeš u 9 sati izjutra, na jednoj od prometnijih zagrebačkih prometnica, i prisjećaš se da u mobitelu još njegovo ime stoji pod slovom V i da je on i dalje adresa koje se sjetiš kada život bude gadan i ružan i čupav i pretežak i kada bi se rado zavukao na njegov kauč, zagrlio plišanog majmuna i, dok ti on kuha kavu i nosi pepeljaru, pričao kako si i kada i s kim sve zabrljao. Jer, budimo iskreni, uglavnom sam se ja bavila zabrljavanjima, a njegov je zadatak bio skupiti polupano.
Prošle sam godine izgubila mnoge. Baš izgubila. Ovaj sam blog prestala pisati i tek sam sinoć, kad sam se zapitala zašto ga mjesecima nisam otvorila, pogledala otprilike vrijeme zadnjeg upisa. Malo poslije smrti moje prijateljice, jedne od onih koje bih uvijek, nakon gotovo svakog posta ovdje, ugledala među komentatorima. Sinoć sam napola očekivala da ugledam njen komentar ili da mi se javi s "mica", a to "mica" uvijek je pratio grlen smijeh od kojeg se tresu prozori.
Još teže - ponekad dopluta neka melodija i uvijek, bez greške, moje misli nađu put do njega. Zapravo Njega. Ne znam kako bih ga opisala i ne znam što smo bili jedno drugome. Što god to bilo, bilo je drugačije, bilo je posebno, bilo je na posljetku, samo naše. Završilo je jedne vruće i sparne kolovoške subote i još imam problema smotati glavu oko te činjenice. Čak i sad, mjesecima poslije, sad dok pišem ove riječi, imam pune oči suza i ogroman osjećaj propuštenosti. Nemam žaljenja, nije to taj osjećaj, ali imam ogromnu nostalgiju za prošlošću koju nikada nismo ispisali, a mogli smo, samo da smo bili hrabriji i odvažniji.
I odjednom evo, srijeda je ujutro, a ja razgovaram s duhovima, s čitavom procesijom ljudi koje sam voljela, a sve zbog one pogrbljene bakice koja vuče svoju vrećicu s prkosom života koji je možda podnio težak teret, ali se odbio predati.

Sloboda
Nisam dugo pisala. Život nekako postane težak ponekad - barem moj. Nakupe se problemi, neriješene situacije, kosturi počnu zveckati po ormaru taman kad si pomislio da više niti jednog nema. Iskreno, pogledavala sam ovaj blog povremeno, vidjela da živi, da je posjećen, da vi dolazite i čitate, ali nisam imala što reći.
Što se promijenilo?
Kako jednostavno pitanje na koje uopće nemam odgovor. Sve se promijenilo. U posljednjih nekoliko dana promijenio se čitav moj svemir. A sve je ostalo isto - nekako.
Jedna od stvari koja jest nova je poruka koju sam dobila. Jedan je moj tekst, baš odavde, s ovog bloga, napravio velik krug: netko ga je pročitao i poslao mailom nekome drugome i taj je netko drugi moj tekst poslao meni preko oceana. Na prvi pogled nisam shvatila da je to moj tekst. Govori o odlascima. Govori o tome koliko ja obožavam kada zatvorim jedno poglavlje svog života. Tako rastem. Očito nisam jedina koja ima tako postavljen okvir za život.
I to je nekako zacementiralo taj osjećaj slobode. Odnekud sam dobila vjetar u jedra i osjećam da sam se pustila svih štaka i držača, svih okova i zamišljenih uvjerenja, svega što zapravo nije moje. Sloboda je dobra stvar, ogromna sloboda, široka poput najplavijeg neba usred kolovoza. Pitaju me što mi se dogodilo. Ne znam. Sve. Ljubav, mislim.

Talentirani ljudi
Kad sam bila dijete, dane sam provodila u kazalištu. Bilo sam ondje bez previše ambicije - štoviše, kad god sam mogla, gurala sam se u stražnje redove, daleko od reflektora i pozornice. Voljela sam dolaziti onamo, voljela sam osjećaj stvaranja, voljela sam ljude koji su nas vodili, ali od samog mi je početka bilo jasno da ne želim na takav način biti gola pred drugima. Ja sam brbljav, ali zatvoren tip, mađioničar koji učini da se svi oko njega osjećaju kao da ga poznaju i kao da znaju sve o njemu - a istovremeno ono najvažnije zadržava za sebe. Znala sam rano, jako rano da želim biti gola na drugačiji način - pisanjem. Ipak, dugo sam ostala ondje, prvenstveno zato što je za 16-godišnju mene bilo malo mjesta na kojima sam bila prihvaćena i malo ljudi koji su ulagali silan trud da bi me shvatili i pogurali kroz prilično bolno odrastanje. No, htjela sam pričati o nečem drugom. Imala sam 16 godina i bila sam u grupi srednjoškolaca koja je pripremala predstavu pod nazivom "Svjetlost i sjena". Bili su to kombinirani Shakespeareovi monolozi ili prizori iz njegovih drama. Bilo je tu malo Ukroćene goropadnice, ali i malo Lady Macbeth. Trebala sam biti Ofelija, ali nije mi išlo - prezirala sam njenu slabost, njenu mekoću i cijelo sam se vrijeme borila s bijesom prema njoj. Kako je zaboga mogla dopustiti da je tako iskorištavaju? Zašto se nije borila? Zašto je bila toliko... pa Ofelija? I nisam, stvarno nisam bila dobra u tome.
Ali bila je sa nama ondje i jedna povučena, tiha djevojka koja je danas prilično poznata i cijenjena glumica. Sjedila je povučeno, držeći se za sebe, gotovo i nije razgovarala ni sa kim, bila je naša grupna čudakinja. Ali onda smo počeli raditi i ona je dobila dijelove Lady Macbeth, onaj slavni monolog, o dođite vi dusi što smrtne misli pratite mi... Stala je, sitna, krhka, nježna - nepoznata i čudna - pred nas, progovorila i... naježili smo se. Mislim da nije bilo osobe u kazalištu koja nije protrnula od glave do pete. Gledali smo rađanje jednog nevjerojatnog talenta i ubrzo sam je počela gledati u naslovnim ulogama pravih, profesionalnih kazališta.

Imam prijateljicu koja je skladateljica. Iako ona to ne misli, napravila je puno, puno koraka do uspjeha. Gledajući nju sada, osjećam se kao prije gotovo 20 godina u onom malom zagrebačkom kazalištu: gledam nekog kome je uspjeh suđen, nekog tko je jednostavno predobar a da ne bi zasjao punim sjajem. Ja to znam i vidim - i iako je puno volim, nema u tome ničeg subjektivnog. To je kao da gledaš rađanje zvijezde - savršeno ti je jasno o čem je zapravo riječ i da taj proces može trajati dan, dva, sedam ili pet tisuća i devetstosedamnaest, ali proces će se na posljetku zatvoriti i bit će svima sve jasno.

Blagoslovljena sam u ovom životu talentiranim ljudima. Ali nije stvar u njihovom talentu, u njihovoj moći da svojom čarolijom preobraze ovaj maglovit jesenski dan u nešto drugačije, zanimljivo, strastveno. Stvar je u tome da, gledajući ih, te talentirane i čudesne ljude, počinješ shvaćati kako izgleda čovjek koji se ostvario. Kako izgleda netko tko uistinu živi sebe. Jer, ne možeš svoju umjetnost iznijeti na svjetlost dana ako makar mikroskopski dio sebe ne živiš. A to je inspirativno i gledati - jer stvarno, postoji li išta ljepše i strastvenije od stvaranja - i doživljavati tu njihovu nevjerojatnu energiju koja te natjera da se pitaš - hej, živim li ja sebe? I ako ne, kada ću? Kako ću?

Duga pisma
Svakog dana dobijem 200-njak mailova. Mnogi su korisni, još ih je više beskorisni junk. Dok ovo pišem, imam 895 nepročitanih mailova i nemam ni najmanje želje probijati se kroz nekoliko godina sakupljanja internetskog smeća. Ali među svom tom nepreglednom gomiletinom mailova ima i onih koji su više nego dragocjeni. Mailovi koje mi je slao muž, mailovi moje prijateljice, s tim da njeni imaju tu naviku da me probude usred noći. Ne, nemam nikakav zvuk niti postoji racionalan razlog da me probude. Jednostavno se to dogodi - dođe mail i ja sam budna - bilo to 2 ili 5 ujutro.

Obožavam duga pisma. Obožavam ih pisati, obožavam ih primati. Obožavam pratiti tijek tuđih misli, obožavam mogućnost da se izrazim onako kako mi prirodno dolazi. Mail nije nedostatak dijaloga, baš suprotno. Samo imaš priliku razgovarati s nekim tako da se međusobno čujete.

Prije nekoliko sam godina uvela pravilo da važne stvari uvijek - napišem. Preko nekoliko sam sukoba - bezveznih, nepotrebnih - imala zbog tona, intonacije, načina govora, krive interpunkcije... Pa se pravdaš i razgovaraš o razgovoru umjesto o problemu. Danas kad me nešto muči, sjednem i pišem. Kako primatelju, tako i samoj sebi.

Početi ostvarivati svoj san
Oduvijek želim pisati. Prvi sam svoj roman osmislila i dovršila s nekih sedam godina. Bila je to ilustrirana priča o kraljevstvu i kraljevnama koje su zarobili zli vladari dvorca. S nekih 10 dovršila sam prvu kratku priču o dječaku koji bježi od rata i dok on tako bježi od bombi i pucnjave, i dok trči, stradava, ali se to ne vidi u priči jer on nastavlja trčati i trčati sve dok ne uđe u sunce.
Pisala sam pjesme, kratke priče, dulje priče. Pisala sam blogove, čvrčke po službenim notesima, a imam bome i prepun novčanik papirića s idejama.
Oduvijek želim pisati.
A nekako, oduvijek i zazirem od objavljivanja. Ne znam točno zašto. Svaki dosadašnji pokušaj objavljivanja završavao je spektakularno loše. Bila sam preopskurna, preteška, premračna. Pisala sam prepoetično, prekaotično, predugim rečenicama.

I odustala sam.
Prije gotovo godinu dana upoznala sam nekog tko me isprva podsjetio na davnašnji san. Ne bez razloga: ne poznajem puno ljudi koji su na taj način i toliko kreativni.
Pa me zaškakljala ideja da prestanem tražiti izgovore.
Pa sam počela pisati.
Pa su počele dolaziti neobične, pomaknute stvari koje... pa, koje nikako nisam mogla ukalupiti u ono što sam htjela pisati.

Zahvaljujući tom vjetru u leđa - a zapravo je riječ o tornadu - nisam bila nikad bliže ostvarenju svog sna. Točnije, uskoro će se jedna moja priča naći u javnosti na jedan jako neobičan način.

I neobičan je osjećaj naći se na korak do ostvarenja onog o čem veći dio života maštaš. Neobičan je jer si negdje u sebi bio uvjeren da je to nemoguć san. Neobičan jer... pa, jer sam to ja, pisanje sam ja. Stoga da, ostvarenje snova ide među čudesne stvari, odnosno prvi koraci u smjeru onoga što si oduvijek želio ide među svakodnevna čuda. Nadam se da i vi imate svoje snove i želim vam da i vi nađete ta svoja tornada u obliku nježnih ruku koje vam otvore vrata i još vas, kad niste sasvim sigurni što i kako, pogurnu da prođete kroz njih.

"I ja isto"
Znate one "I ja isto!" trenutke?
Upoznate nekog - obično na nekom neočekivanom mjestu, negdje gdje ste se pojavili preko volje. Ili je netko nečiji prijatelj. Ili se viđate na istim mjestima i redovito si kimnete glavom u prolazu. Ili se taj netko jednostavno pojavi jednog ponedjeljka navečer u nečijem automobilu.
Počnete pričati i odjednom shvatite da vam pola razgovora otpada na "Zar i ti? I ja isto!" I ja volim te knjige. I ja volim tu glazbu. I ja volim svoju samoću. I ja jako dobro znam što znači imati tugu u očima.
Možda se iz toga rodi prijateljstvo. Možda ne. Možda bude samo zanimljiva priča za jednom. Nije ni toliko važno. Ali sjajan je, stvarno čudesan taj trenutak kad shvatiš da postoji još netko na svijetu tko razumije o čemu pričaš, tko ima slično iskustvo, tko diše na sličan način. Čudesno.

Prepuštanje
Ponekad se stvari jednostavno slože na svoje mjesto. Ne znaš kako: proveo si dane, tjedne, mjesece - a u ponekom slučaju i godine - pokušavajući povezati nepovezivo, spojiti kockice, složiti nekakvu strukturu iz eteričnog i vijugavog svijeta u kojem živiš. Nekako se složi: jednostavno se ujutro probudiš i jutro bude kakvo si zamišljao inače da jutra mogu biti pa klizneš u dan začuđen: kako se ovo dogodilo? Kako se dogodilo da odjednom pustiš i odustaneš i prestaneš se boriti i sve sjedne na svoje mjesto?

Prestala sam se boriti. Zvuči kao da sam odustala, ali ništa nije dalje od istine. Konačno sam se prestala boriti i počela vjerovati da se sve ipak događa točno onako kako treba i točno onda kada treba. Prestala sam se boriti i odjednom je lakše, nemjerljivo, ogromno lakše. Ne znam zašto smo svi fiksirani na borbu. Kao da će biti lakše ako u nešto što je gotovo posve izvan moje kontrole uprem svim snagama? Kao da će biti ugodnije ako ne popustim stisak? Kao da ću biti spremnija na stvari koje sada ne mogu čak ni predvidjeti ako ustrajem u toj nekoj... borbi?

Nisam fatalist, daleko od toga. Ali stvari koje se mogu i moraju dogoditi - to sam davno ustanovila - događaju se ponekad i mimo mojih želja. Pa onda neka se dese. Jesu li strašne? Sada, dok razmišljam o mogućnostima, jesu. Ali strašno je bilo i hodati i trčati i čitati i pisati i zavoljeti i tisuću i jedna druga stvar o kojoj ništa nisam znala. Pa sam napravila prvi put i drugi put i stoti put i prestalo je biti strašno.

A osim toga, odlučila sam živjeti najglasnije što mogu, a to onda znači da ću se povremeno osjećati kao u kakvom trileru.

MIrna nedjeljna jutra
Ili praznična. Znate ona jutra kad se čini da svijet stoji, kao da ste jedini budni? Nitko ne ustaje prije zore u nedjelju ili na praznik, nitko se ne žuri probuditi, nitko ne žuri ustati. I inače je vrijeme prije zore - ono vrijeme prije 6 ujutro - najljepše: dan još nije počeo, još je krmeljav i pospan i imaš osjećaj da ćeš - samo ako se malo bolje zagledaš - vidjeti snove kako plešu na ružičastom nebu. A jutra u ove posebno mirne nedjelje kada se više nego inače nikamo ne žuri i kada se više nego inače nikamo ne ide... ta su jutra koja promatraš s kavom u ruci, jednostavno čarobna.

Miris njegove kože
Ponekad treba proći čitav dan, zaokružiti se čitava putanja sunca, čitav nebokrug, trebam promatrati nebesko divljanje i sve boje s palete i pun mjesec koji se skriva ispod oblaka koji nisu oblaci nego jastuci, mekana paperjasta perina, ponekad treba proći ponoć - štoviše, treba biti gotovo zora - kad ja konačno nađem svoj put kući. Ušuljam se u stan - i uvijek me čeka svjetlo jer on pazi na takve stvari - smijem se svojem odrazu u ogledalu dok sa sebe, pazeći da ne dižem buku, ispirem tuđe riječi i smijeh i dim i buku i glazbu i ideje i maštanja. Ušuljam se k njemu i on se uvijek, bez iznimke - uvijek - posljednjih devet godina mog života trzne u snu, i zagrli me, i prošapće nešto kao, kako je bilo?

I ponekad, eto, dogodi se da gurnem glavu na ono svoje mjesto, u onu udolinu između vrata i ramena, i mislim ponekad da bih to mjesto, to "moje" mjesto koje sam osvojila i zauzela i učinila svojim još prve zajedničke noći, prepoznala bilo gdje na svijetu. I kad je teško - a danas baš nekako jest - i kad imam osjećaj da sam mala i nevažna i nebitna i zaboravljena, on me zagrli i stisne mi lice uz to mjesto pored njegova vrata, stisne me uz sebe i nekako budem malo više svoja, malo više doma, malo popusti taj stisak koji grabi srce.

Odluke
Neobična su stvar odluke. Neke doneseš u sekundi, ni ne promislivši zapravo o tome što će uslijediti i nesvjestan kako su se stvorile u tebi. Druge se kuhaju danima, tjednima, mjesecima ponekad i onda jednostavno, ničim izazvane, usele u svijest i ništa nije važnije i bitnije.
Danas sam donijela jednu važnu odluku, a posredno se odnosi i na ovaj blog. A odluka glasi da ja u ovo vjerujem. U ovo, u svoje pisanje, u svoj rad, u svoje stvaranje. Vjerujem i znam da je dobro. Vjerujem jer ne mogu zamisliti da to ne radim. Vjerujem jer sam ja jedino ja dok pišem. Vjerujem jer osim ovoga za mene ne postoji ništa. Vjerujem jer se budim s pričama u glavi i jer zaspivam smišljajući priče, oduvijek, otkako znam za sebe.
Ovaj ću blog redovitije ažurirati - što je uostalom bio i plan. S vremenom ću ga preseliti na samostalnu mu adresu.
Nastavljam raditi priče o ljubavi - i to će uskoro osvanuti na samostalnoj adresi.
I završit ću svoj roman. Dobar je, mračan, težak, kakav god, ali dobar. I moj, samo moj.
Nema više čekanja, samo stvaranje!

Provesti ljetnu večer na obali, uz more
Znate na što mislim? Sparkirati se negdje na obalu, što dalje od šetališta i ljudi, i brbljati, smijati se, pjevati... sve dok se u daljini nebo ne počne svijetliti, poprimati sve svjetlije nijanse plave. Nikada nisam bila preveliki ljubitelj bučnih klubova ljeti, ali jesam ovakvih noći i večeri. I nije to pijanka uz more, niti je riječ o privatnom tulumu - često su se društva spajala, povezivala, pretapala - i najčešće je to bilo nekoliko sati provedenih u brbljanju i pjevanju uz neizostavne gitare. I gledanje u zvijezde - moraš gledati u zvijezde.
Nekako smo, ipak, postali prestari za takvo što. Nekako smo to prestali raditi. Što je šteta, najljepše uspomene stvorene su upravo takvih večeri.

Nostalgija
Tog sam ljeta slavila svoj 19. rođendan. Cijela je godina bila luda: upisala sam faks na najnevjerojatniji od nevjerojatnih načina, na pola puta zaključila da se smrtno dosađujem pa se zaposlila u Vjesniku, ludovala, ljubila, puno plesala i puno se smijala. Andrijana i ja smo bile tandem za svakovrsne nevolje te godine i nekako smo putem skupile široku skupinu osobenjaka i nama sličnih divljaka. I tog je ljeta naša mala karavana sletjela na Hvar na kojem je sve što je moglo krenulo krivo: završili smo u apartmanu koji je bio apartman koliko je i vigvam vila. Protutnjale smo tog ljeta kroz Starigrad kao svojevrsni tornado koji je mene ispljunuo koji dan ranije prvo u Split, a potom i u Zagreb. Putem od Splita do Zagreba upoznala sam, a kog drugog, nego Bepa iz nekog od Kaštela, predragog, preslatkog i prešarmantnog hipija, šamana i ročnika na odsluženju vojnog roka. Bepo mi je cijelim putem citirao Doorse i Morrisona i kada smo malo poslije 5 ujutro umorni, prljavi i neispavani sletjeli na zagrebački Glavni kolodvor, bilo je najprirodnije na svijetu da odemo na kavu. Jednako je bilo prirodno da u pustom kafiću konobar pušta cijeli soundtrack iz Kose i jednako je bilo prirodno da mi Bepo pokloni pjesmu. Još je prirodnije bilo da ga utrpam na vlak za Koprivnicu i odem kući ispratiti majku koja je tog poslijepodneva išla pridružiti se ostatku obitelji na more. Da li me iznenadilo kad je Bepo banuo koji dan poslije i obavijestio me da je dezertirao? Ne naročito. Nije ni njega iznenadilo što sam ga pozvala da spava kod mene par dana. Brbljali smo, družili se, smijali, hodali po Zagrebu praznih džepova, nasmijani i veseli, klinci od nepunih 19. Odnosno klinka od nepunih 19 i dezerter. Bepo mi je pisao pjesme i crtao šamanske maske i nedavno sam otkrila da u jednoj kutiji još imam crtež maske koji mi je poklonio. Nismo bili ljubavni par niti je ovo ljubavna priča. Bili smo dvoje klinaca očaranih životom, klinaca koji su jedno drugome čitali svoju poeziju i raspravljali o tome što će tko napisati i kako će se tko od nas izraziti. Razišli smo se na kraju ljeta. On se ipak vratio u Koprivnicu, a ja sam se vratila svojem poslu i svojim prijateljima koji su upravo stizali s Hvara. Bepo me nazvao za moj rođendan i obećao mi trip koji nikad neću zaboraviti. Moji su prijatelji igrali kamenog lica do samog dana kad se na mojim vratima pojavila delegacija - dvojica prijatelja koje obožavam skriveni iza ogromnog buketa cvijeća. Kamo idemo? Iznenađenje, rekli su. Za rođendan sam dobila cvijeće, Niveu i najbolji tulum na kojem sam ikada bila. Moj je prijatelj osigurao prostor, a naša mala skupina čudaka, luđaka i nasmijanih budalaša ugurala se u njegovu sobicu. Za rođendan sam dobila najveći joint koji je svijet vidio: trebale su mi obje ruke da ga primim. To je bio prvi - večeras ćemo te napušiti - objavili su mi. Već je svitalo kada sam otišla kući, osjećajući se kao da konačno nekamo pripadam.

Nije potrajalo. Bili smo klinci i tek smo trebali naučiti što je to "stvarni život". A svatko je od nas dobio svoju porciju stvarnosti: u sljedeće dvije godine izgubit ćemo, svi redom i svatko pojedinačno, mnogo, mnogo toga. Izgubit ćemo prijateljstva, ljubavi, stabilnost, sigurnost, roditelje, voljene osobe. U sljedeće dvije godine zaboravit ćemo koliko smo se smijali te večeri. Nostalgična sam, da. Ali ova nostalgija nekako ne boli, nekako je topla kad se sjetim tog ludog ljeta i te lude godine. I te lude večeri na dan kad sam napunila 19 godina i u tavanskoj sobi mog prijatelja Nikice slušala Bob Marleyja i smijala se sjenama na zidu sve dok nije svanulo - prerano - jutro. I sve dok nije došlo vrijeme da se otrijeznimo i umirimo.

Nikada poslije nisam uz sebe imala takvu čvrstu skupinu ljudi - makar na kratko. Nedostaje li mi? Većinu vremena ne. Ponekad ipak, ponekad ipak poželim taj smijeh i takve zore.

Jugo
Odrasla sam na moru. Tehnički, to nije istina. Školu sam završavala u onome što se na meteorološkim prognozama obično naziva Središnjom Hrvatskom. Iako se moja obitelj voljela seliti, uglavnom smo mijenjali adrese unutar istog grada ili - jednom tek - u gradu 100-njak kilometara udaljenom. Ali onaj najvažniji dio mene, onaj dio koji najupečatljivije pamtim i to ne zato što donosi samo lijepe uspomene, nego i zato što u sebi ima puno tuge, puno gubitka i puno žalosti i žalovanja, isklesan je i stasao na moru. Točnije, u jednom malenom mjestu pored Zadra. Sve što je u meni dobro, sve što vrijedi, sve meko, nježno, maštovito, šareno, zaigrano, radosno, vedro... sve je to nastalo ondje.

Još kao dijete, naučila sam razlikovati različite vjetrove i njihove priče. Znala sam po boji mora prepoznati kada se mijenja vrijeme. Znala sam osjetiti kad stiže nevera i koje jugo je opasno jugo, a koje je tu samo da te izludi, uvuče ti se u kosti. Još kao dijete, naučila sam prepoznavati vjetrove i njihova raspoloženja, prepoznati ih po mirisu, družiti se s njima.

Ne volim buru. Glasna je, gruba, neotesana, hladna, nezanimljiva. Bura je vjetar nasilnik. Maestral je obješenjak koji stvara valove za igru. Tramuntana me izluđivala, činila me - i čini me i dalje - neobično nervoznom, plačljivom. Puntenat volim jer su mi rekli da "ide za suncem", a to mi je uvijek nekako bilo romantično - vjetar koji slijedi sunce. Ali najviše volim jugo. Da, izluđuje, uznemiruje, muti, nosi nevolje. Da, nekako je sav težak, naporan. Da, mračan je. Da, vuče na bolest. Ali nekako - kad puhne jugo - uhvatim sebe kako stojim na obali i maštam o putovanjima. O dalekim zemljama. O dijelovima svijeta koji nisu na glavnim kartama, koji se ne nude u turističkim brošurama. O svijetu koji nema svoje jasno iscrtane koordinate, o svijetu u kojem se možeš izgubiti, u kojem možeš nestati. Kad puhne jugo, sve ono što sam ja nekako se razbudi i prodrma, poželi svoje. Kad puhne jugo, ja sam ja.

Ljeto
Danas je prvi dan ljeta. Netko pedantan je izračunao da ljeto dolazi oko 17 sati danas. Baš ću pogledati hoće lil se nešto drugačije vidjeti, hoće li svijet na kratko barem izgledati drugačije.
Ne znam odakle bih počela nabrajati po čemu je sve ljeto čudesno. Za mene se sve svodi na jednu riječ - po moru, točka. Nekako sve što je polomljeno u meni, sve što štrši, vrišti, sve što se opire, sve što je grubo, oštro, naopako... sve to more poravna.
A kad sam daleko, zove me i vuče. Ono najljepše u meni, ono najtoplije, najkreativnije, najzaigranije, najmoje, najdječje, naj... sve to naj u meni je plavo od mora i žuto od ljeta, i crveno kao što su crveni zalasci sunca u mojoj uvali.

Nebo
Ovdje gdje sjedim, vidim plavo, biserno plavo nebo prošarano oblacima. Ne mogu ga prestati gledati, taj savršeno jednostavan prozor: bijele vunene krpe na plavom nebu, veselo društvo iznad moje glave. Oduvijek mi je nebo jedna od najdražih inspiracija - njegova veličina, njegova snaga, njegova promjenjivost, njegove boje. Mogu ga gledati satima, danima, a da mi ne dosadi. Ponekad me, kad sam jako izbačena iz ravnoteže, pogled na njega umiruje poput kakve svemirske uspavanke, poput ruke koja mi se nježno spušta na rame i govori, "Ne brini. Sve to prolazi."
Ovdje gdje sjedim vidim samo plavo nebo prošarano bijelim točkama i mogu ga gledati satima i čekati da me - a to se uvijek događa - preplavi osjećaj zadovoljstva i mira, osjećaj koji govori, "Ne brini. Sve to ionako prolazi."

Ponos što nekog poznaješ... i što si nekog poznavao
Nelu Milijić upoznala sam - kako ja već upoznajem ljude - neobično. Pisala sam blog koji nikad nije bio ništa više od repozitorija nabacanih misli, ali koji je - u to vrijeme barem - bio mjesto na koje su svraćali komentirati razni meni dragi, pametni i duhoviti ljudi. Svraćala je i Nela, ali nismo se tada upoznale jer sam ja iz samo sebi znanih razloga izbjegavala druženja uživo.

Pa su prošle godine. Srele smo se radi neke teme na kojoj sam radila i tad sam povezala ime i nick i tad smo - iako je već onda bila ozbiljno bolesna - provele nekoliko sati razgovarajući. Te je večeri moja prijateljica imala važan nastup pa sam odjurila, uz obećanje da ću dovršiti svoju knjigu, a ona da će je izdati.

Bila je nevjerojatna žena. Njena mi je priča došla u pravom trenutku, u trenutku kad sam mogla shvatiti što znači riskirati i što znači hrabrost i što znači biti autentičan. Ništa ona nije mogla odglumiti: tko god ju je upoznao, zna da je bila dinamit, nezaustavljiva, hrabra, čudesna. Imala je energiju za sedmoro ljudi, a zaigranosti kao da joj u glavi i srcu živi čitav dječji vrtić. Bila je jednostavno - Nela - i takva ona jednostavno je inspirirala ostatak svijeta da učini nešto sa svojim životom. Strahovi? Papirnati divovi.

Takvi su ljudi, poput nje, pravo malo čudo i uvijek se iskreno iznenadim kad ih pronađem. Ti odvažni, ti kreativni, ti zaigrani, ti hrabri, ti nevjerojatni ljudi koji obasjaju tvoj život poput kakvog velikog vatrometa, napune ga bojama i mirisima, podare mu više sjaja nego što se sam usuđuješ... Ponosna sam za svakog od "tih" ljudi kojeg poznajem i kojeg sam poznavala. Danas se, možda baš zbog Nele, prisjećam mnogih od njih. Neki su otišli, neki više nisu dio mog života, neki su tek stigli, ali ponosna sam i sretna i zahvalna što sam ih poznavala i što ih poznajem, ma kako kratko.

Bicikl
Već neko vrijeme imam u glavi ovaj tekst i uvijek mi nekako iskoči kad krenem pedalirati (i uvijek nekako nestane kad umorna konačno stignem kući). Pa evo ga onda ovdje, da mi konačno prestane zvocati u glavi dok pokušavam uloviti savršenu putanju zavoja.

O čemu govorim kad govorim o vožnji bicikla:
* o samoći jer nikada nemam društvo u svojim biciklističkim lutanjima. I to je dobro - vozeći bicikl naučila sam kako još bolje biti sama.
* o ljepoti. Ponekad fotografiram ono što vidim. Ponekad jednostavno snimim u glavi i te me mentalne slike nose - često - kroz dane kojima ljepota nedostaje.
* o sadašnjem trenutku. Pitaju me ponekad o čemu razmišljam dok se vozim. Ni o čemu. Razmišljam o sljedećem zavoju. I o brzini kojom vozim. I o kamenju na cesti. Razmišljam o tome gdje sam sada i što radim sada.
* o pomicanju granica jer bicikl je za mene način da samu sebe natjeram još dalje, još brže, još teže.
* o mušicama kojih mi često budu puna usta i oči.
* o nespretnostima zbog kojih često pomislim da me netko čuva pa sprječava moje podlijetanje pod automobile.
* o putovanjima na koja želim ići. Znam, čudno je govoriti tako o putovanjima koja me tek očekuju, ali ja stvarno poželim otići daleko, daleko, daleko čim sjednem na bicikl.
* o ljubavi jer otpadne sve ono drugo, manje dobro, manje sjajno.
* i na posljetku, pričam o umoru. O onoj vrsti umora koja te samo oplahne i obori u san.

Pisanje
Pišem otkako se mogu sjećati.
Kao dijete, pisala sam svoje ilustrirane romane: budući da sam gutala knjige koje su često imale ilustraciju usred priče, i sama sam ilustrirala te svoje radove, uređivala ih, docrtavala.
I skrivala sam te radove, uvjerena da nitko ne zna što radim, spremala sam ih u ladicu stola. No, znali su - shvatila sam to kad sam mamu ulovila kako mi se noću šulja u sobu i uzima papire.

Kasnije sam prijateljima pisala ljubavna pisma i pjesme. Nisam to doživljavala nimalo ozbiljno dok mi se moji radovi nisu vratili zaobilazno, kao poruka ostavljena u leksikonu.

Pisala sam i poeziju kasnije. Bacila sam sve u nekom napadu samosažaljenja i bijesa, a ista je subina snašla i nekoliko kratkih priča te početak romana.

Nisam sigurna koliko je ljudi pročitalo te moje radove. Davala sam ih prijateljima i nikada nisam prešla tu magičnu granicu objave. Blog zapravo ne računam - on je filtrirano pisanje, iskrenost kroz gazu. Jako dobro znam što ovdje izlazi, a kada ipak zauzdam ruku - a pisanje bi trebalo biti (mislim ja), kao ljubav. Trebalo bi biti slobodno i neograničeno i strastveno i ludo. Trebalo bi rušiti barijere u piscu i poneku u čitatelju i trebalo bi biti iskreno, do kraja, najviše što se može.

Pisanje je nešto što mi čuva zdrav razum. Loše izražavam stvari koje mislim i osjećam, ali ih dobro znam napisati pa je to moj pojas za spašavanje, put do svojevrsnog razumijevanja sa svijetom. Pisanje me ispunjava ponosom jer jedno je imati sve te riječi i rečenice u glavi, a nešto posve drugo vidjeti ih ispisane na ekranu ili na papiru. I najbolje od svega je moći napisati nešto što će netko pročitati i što će nekome nešto značiti. Ponekad mi to čak i uspije.